tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Pričam Ti priču

Bio sam u zatvoru

Autor: Petar Jokić, nastavnik

tabanovic.com

Ima danas još mnogo Srba koji hvale Titov režim, a te hvalospevke pripovedaju najčešće oni koji u ta vremena nisu bili ni rođeni. Evo da vam ispričam jedan svoj doživljaj iz tih "bajnih" vremena.

1956. godine bio sam treći razred osnovne škole. Učiteljica Danica bi ušla u učionicu i rekla: "Danka, ti da pitaš pesmicu, a ti, Blaženka, da zapisuješ ko je nemiran. Učiteljica onda ode u susednu sobu da priprema ručak, a mi se ukipimo skrštenih ruku u skamijama. Danka nas proziva po redu da deklemujemo zadanu pesmicu, a Blaženka k'o neki esesovac strelja očima da li se ko mrdnuo. Zvona nije bilo, pa čas nije trajao kao danas 45 minuta, nego sat-dva sve dok učiteljica ne zaprži ručak. (Bilo je slučajeva da se neki učenici upiške i useru, jer nisu smeli da se pomere s mesta). Kad učiteljica zgotovi ručak, upadne u učionicu s pripasanom keceljom i debelim prutom. Uzme spisak od Blaženke i počne da nas "dariva" sa 25 packi po dlanovima. Naravno, bilo je i onih koji su kod Blaženke uz svoje ime imali dve-tri crte, pa su dobijali duplu i trostruku dozu batina. Neko je plakao, ali većina je, ugledajući se na hajdučke junake, ćutke trpela kažnjavanje.

Moj slučaj je bio mimo uobičajenih normi. Padala je kiša, seoski trotar je bio mokar i blatnjav, pa sam u školu stigao prljavih opanaka. Na uglu školske zgrade ispod slivnika stajala je ogromna stara šerpa puna vode. Nisam znao da u nju naša učiteljica skuplja kišnicu za pranje veša, pa sam, ne sluteći zlo, rukama grabio vodu da operem obuću. Neko me odmah prijavio učitečljici; u to vreme cinkaroši su bili u modi. Drugarica učiteljica upala je u učionicu sva crvena u licu sa drvenim metrom (nastavno sredstvo) na krajevima optočenim gvožđem i besno rekla: "Kuku meni, isprljao si mi vodu! Sad ćeš za kaznu dobiti 25 po prstima!" Skupio sam prste i ispružio šake. Već prvi krvnički udarac besne "drugarice" učiteljice razbio mi je jagodice i silno me zaboleo. Skrstio sam ruke na grudi, a ona je nastavila da me mlati po rukama. Izmicao sam se, a ona me neumorno sledila. Kad sam leđima dotakao zid, dalje nije moglo, pa sam nogom lupio učiteljicu u debeli naduveni stomak, a ona izvrnula sve četiri. Nastava je tad okončana. Došli su Boja Lelić i još dva, predstavnika seoske vlasti, zgrabili me uz psovke, i odveli u pravi zatvor koji se nalazio u podrumu seoske sudnice. Tamo je bio potpuni mrak, jer prozora nije bilo, samo se tračak svetlosti probijao kroz debele rešetke na vratima. Koliko sam tamo u kutu između plesnavih zidova sćućuren ostao ne znam. Kad se ugasio i poslednji zračak svetlosti, došli su moji tamničari i pustili me da odem kući bez reči. Roditeljima nisam rekao pravu istinu gde sam bio do kasno u noć, jer sam znao da moj otac ne gotivi komuniste, pa može da nastrada gore od mene. Mnogo godina kasnije, kad sam već bio momak,ispričao sam ovo roditeljima. Mog oca jedva smo sputali da ne ode da se posere na grob Boje Lelića.

 

Priča o konju i Pesma o keruši

 

Pred bistom narodnog heroja

 

Dolazi jesen

 

Šabački vašar

 

Moj drug

 

 

CONTACT