jedna je od najlepših. Veoma uspele kompozicije, obuhvata najznačajnija doživljavanja kosovskih junaka uoči boja, polazak u boj i, najzad, dolazak glasnika koji kazuje tok i posledice krvavog sukoba. Pesma ostvaruje izuzetno snažne, upečatljive likove kosovskih ratnika koji borbu za slobodu osećaju kao najveću dužnost i čast. Boško Jugović odbija da ostane sestri "od zakletve", iako je od cara dobio odobrenje:

"O moj brate, Boško Jugoviću!
Car je tebe mene poklonio,
Da ne ideš na boj na Kosovo,
I tebe je blagosov kazao,
Da daš barjak, kome tebe drago,
Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve."
Al' govori Boško Jugoviću:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
A ja ti se ne bih povratio,
Ni iz ruke krstaš barjak dao,
Da mi care pokloni Kruševac;
Da mi reče družina ostala:
Gle strašivca, Boška Jugovića!
On ne smjede poći u Kosovo
Za krst časni krvcu proljevati
I za svoju vjeru umrijeti."

Sestra redom zaustavlja braću i moli ih da sa njom bar jedan ostane, ali svi redom odbijaju. Na kraju iscrpljena pada. Knez Lazar naređuje slugi Golubanu da ostane:

Kad to začu sluga Golubane,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa odsjede od konja labuda,
Uze gospu na bijele ruke,
Odnese je na tananu kulu;
Al' svom srcu odoljet' ne može,
Da ne ide na boj na Kosovo,
Već se vrati do konja labuda,
Posjede ga, ode u Kosovo.