tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Jelena, žena koje nema

tabanovic.com

Autor: Ivo Andrić

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovetka

Interpretacija:

Svako od nas u mašti gradi bledunjavu, ali dragu sliku imaginarnog bića koje nam se javlja da nas usreći u trenucima samoće. Andrićeva ispovest o imaginarnoj ženi satkana je od tri dela: „Od samog početka“, „Na putovanju“ i „Do dana današnjeg“. Figurativno rečeno, ovo snoviđenje mogli bismo uporediti sa elementima dana u kojem bi prvi deo predstavljao jutro, drugi – podne, a treće veče. Moguće je i poređenje sa godišnjim dobima: proleće, leto i jesen, odnosno, mladost, zrelo doba i starost. Iako je svrstana u pripovetke, Andrićeva „Jelena, žena koje nema“ – teško se može prepričati. Ona vam je kao lep san koji uprkos silnom trudu nikako ne možete opisati. Jer, čim napišete nekoliko rečenica, vidite, bolje rečeno, osećate da to nije to. Andrić, u prvom licu jednine, priča da svoju Jelenu najčešće viđa od proleća do jeseni, dok sedi u sobi kraj otvorenog prozora, na putovanjima, na praznom sedištu kupea, u predsoblju među stvarima, na ulici. Za tu viziju neophodne su posebne okolnosti, u Andrićevom slučaju to je prigušena svetlost: „Kad sam ušao u predsoblje, vladao je u njemu već polumrak sa kojim se nemoćno borio jedini prozor, još crven od večernjeg neba. Na podu je ležao moj prtljag već spremljen za put. Među koferima sa glavom na najvećem od njih, sa licem okrenutim ka zemlji, ležala je Jelena.“ Međutim, čim se uključi svetlost, java izbriše imaginaciju i „priviđenje“ nestaje. (Andrić kaže da ne voli ovu reč „priviđenje“ jer je za njega to najveća stvarnost, ali koristi tu reč zbog onih kojim priča). „Pretrnuo sam i u istom trenutku nesvesno posegnuo za prekidačem pored vrata. Planula je bela svetlost i trenutno ugasivši crven prozor obasjala predsoblje i sve što je u njemu. Na podu su ležali koferi, dva mala i jedan veliki, i po njima popreko bačena moja planinska pelerina od tamnozelenog sukna.“ Jelena je izmaštano biće koje daje smisao pripovedačevom životu. On je u prvom odeljku „Od smog početka“ viđa neočekivano, ali vrlo često. U drugom – „Na putovanjima“, susreće je samo u ovim prilikama, pa je to jedan od razloga što voli putovanja. „Poslednje moje viđenje sa njom (čudno i nezaboravno) bilo je, istina na jednom putovanju.“ Andrić priča da se to desilo u Carigradu, u prodavnici krzna:…“ preda mnom se prosu devičanski, obasjan predeo i u njemu, velik i izdužen Jelenin lik u hodu. Nije bila naga, ali odevena, kao zanihanom mrežom, samo predelom kroz koji se kretala: talasima, treputavom svetlošću sunca i vode, mladim lišćem. U tom trenutku ugledao sam je, kao nikad, u svoj njenoj veličini i lepoti … Od tog dana više se nije javila nikad.“ Za pesnika je to znak da ulazi u doba kad smo, kako narod kaže, jednom nogom u grobu. Nestanak Jelene za Andrića je nagoveštaj kraja puta u ovom životu na ovoj planeti. „Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom nešto hoće da mi doda“. Lirski subjekt, kao sav normalan svet, teško se miri sa svojim nestankom na ovoj planeti. Nestanak Jelene nagoveštava kraj i pesnik očajnički želi da je ponovo sretne. (Pripovetka je objavljena prvi put 1962. - 13. godina pre njegove smrti). Jednom na igranci, u licu nepoznate žene ugledao je Jelenu, ali od silne gužve ne uspeva da joj priđe bliže, i ona se gubi u masi. Drugi put, slična situacija ponavlja se na stadionu. I on iz tog razloga sve češće posećuje takva mesta. Jedanput je čak počeo razgovor s Jelenom, ali od galame nije mogao razabrati njene reči. Napokon shvata da je nema. „Budim se u svetu svoga sadašnjeg života, znači: u svetu bez Jelene. Živim sa ljudima, krećem se među predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove… Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.“ Ali, on se ne predaje – očekuje njeno pismo. Opsednut tom mišlju, prezao se na izgovorenu reč „pismo“. „Nikad neće pisati? Ne postoji? … Dobro, neće i ne može pisati. Nikad. Ali kad bi sutra osvanulo njeno pismo sa porukom….“ I to se desilo dok je šetao, pred njim je iskrsla bela hartija puna crnih slova, i on čita Jelenino pismo koje nikad nije primio. „U pismu Jelena mi javlja svaki put nešto radosno. Predlaže mi da se negde sretnemo ili me poziva da svratim na dan-dva u malo mesto na moru, gde ona letuje.“ Čitanje se prekidalo čim bi došlo do nekog određenog podatka - imena mesta ili datuma. Mučenje sa Jeleninim pismom odjednom je nestalo isto neočekivano kao i kad se prvi put pojavilo. Jednog prolećnog dana iza njega stala je Jelena i spustila ruku na njegovo rame. *To je više bila misao na žensku ruku. Kao senka je počivala na mom ramenu, ali kao senka koja ima svoju nemerljivo malu, pa ipak stvarnu težinu i isto takvu mekoću i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svečano krut.“ Na kraju pesnik konstatuje: „Opet (je) proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam… Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem.“

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

Ivo Andrić: Deca - ovde

 

 

CONTACT