tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Pop Ćira i pop Spira

tabanovic.com

Autor: Stevan Sremac

Književni rod: epika

Književna vrsta: humoristički roman

Mesto radnje: Jedno selo u Banatu, "ono i nije selo nego varošica. Ta koliki je samo onaj Veliki sokak" - kaže pisac.

Vreme radnje: kraj 19-og stoleća

Tema: U romanu se govori o životu dva popa, dve popadije i dve popine ćerke. Magičan broj dva narušavaju jedan učitelj, jedan brica i jedna seoska tračara, danas bismo rekli Radio Mileva. To su istovremeno i glavni likovi.

Ideja (poruka): Bivši prijatelj gori je nego neprijatelj (narodna poslovica). Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju (narodna).

Fabula

U uvodnom delu opisuje se mesto radnje, jedno bogato banatsko selo, čiji su paori (seljaci) bili tako pobožni i imućni da bi mogli izdržavati, ne dva, već četiri popa. Pisac navodi da su Ćiru u selu zvali ‘pop hala’ zbog proždrljivosti, a Spiru ‘pop kesa’ zbog pohlepe za novcem. On im to zamera, ali ih ne opisuje kao loše već kao dobre ljude. Meštani složni i na veselje i zabavu spremni, a popovi uživaju u izobilju. Odlično se slažu i, ako nisu na nekoj proslavi za bogatom trpezom, goste se u svojim domovim, a njihove dve ćerke (Juca i Melanija), odlične drugarice, uvek dobro raspoložene, bezbrižno ćaskaju. Ovu pravu seosku idilu s vremena na vreme pokvare dve popadije (Persa i Sida) svojim zajedljivim primedbama na račun one druge, ali se ne ide dalje od toga: koja bolje izgleda, ili koja je bolji ručak spremila. Pravi zaplet nastaje kad u selo stigne mlad i zgodan novi učitelj (Petar Petrović). Ona iskra zavisti među popadijama, pojavom novog učitelja, pali vatru koja će kasnije buknuti u požar... Valjalo bi ovu jedinstveno dobru priliku neženje iskoristi. Nevolja je u tome što je on jedan, a dve zrele udavače, popine ćerke. Počinje prava utakmica oko toga ko će pre i bolje ugostiti novajliju... Čim se malo uljudio, mladi gospodin odšeta do crkve gde je trajala služba, i svojim božanstvenim pojanjem oduševi malobrojnu publiku. Ko za inat Persi, Ćirinoj ženi, tog dana na službi je bio pop Spira, te on momka pozove na ručak, na oduševljenje svoje žene Side. Prvo su zajedno prošli kroz selo da ih svi vide, pa su onda otišli na ručak... Pošto je pop Spira imao tu čast da prvi ugosti potencijalnog mladoženju, kao slučajno su im u goste jednog dana došli pop Ćira i njegova žena Persa. Obe su hvalile svoje ćerke ne bi li pridobile učiteljeve simpatije...Za to vreme dežurna seoska abronoša Gabrijela već je počela da širi tračeve po selu: šta se dešava u popinim kućama. Koga će učitelj odabrati? Koja će se bolje pokazati kao udavača? Juca, pop Spirina kći, baš i nije volela tog učitelja. Njeno srce pripadalo je nekom drugom, tačnije Šaci, bricinom pomoćniku. Svako veče je prolazio sokakom i svirao joj pod prozorom. A viđali su se preko plota dok bi Juca zalivala baštu, jer se ona graničila sa baštom Šacine tetke. Sida je bila strašno iznenađena ponašanjem i odlukom svoje ćerke. Učitelj se ipak zaljubio u Melaniju, ona je znala oko Pere tako vešto i umiljato da se ponaša, da mu je bilo teško i dan bez nje, a i on se njoj sviđao i svako veče su se viđali. Sida je bila veoma ljubomorna zbog toga i to je bio razlog da izbije rat između gospođe Side i Perse. Od tada više nisu živele u slozi i ljubavi, a dežurna abronoša Gabrijela je odmah požurila da obavesti selo o ovim događajima. Ogorčane i razočarane gospođe ispričale su svašta svojim muževima. Oni su se sastali da razgovaraju, ali je na kraju došlo do tuče. Pop Spira je fizički napao popa Čiru i polomio mu levi kutnjak. Ćira nije bio zlopamtilo, ali njegova žena Persa je želela osvetu po svaku cenu, i natera ga da tuži vladiki kolegu. Crkvenjak Arkadije je udesio da oba popa putuju istim taljigama. Na putu za Temišvar prenoće kod popa Oluje. Više je voleo popa Spiru i pomogao je da zamene zub tako što je opio popa Ćiru, i umesto pravog, u smotuljak stave veliki konjski zub. Kada se Ćira probudio, onako mamuran, samo pipne zavežljaj i nije primetio ništa, i pred njegovo preosvešenstvo vladiku, samouvereno izašao i u zavežljaju dao svoj rođeni zub, što je izazvalo opšti smeh, a naročito kad je na ponovljeno pitanje: da li je to stvarno njegov zub, potvrdio, govoreći, da ga je služio više od 20 godina. Onda se dogodio preokret, pa umalo nije bio kažnjen, ali mu je ostavljena šansa da se tu odmah pomiri sa svojim dugogodišnjim prijateljem. Njegova žena Persa bila je očajna. Posle ovog događaja u obe popovske porodice bilo je svakodnevnog veselja. Pera je oženio Melaniju i postao đakon, a Šaca je oženio Jucu i postao berberin. Gospođa Persa i Sida nikako se nisu mirile sa sudbinom svojih kćerki, a nisu se ni mirile između sebe. Sve više je jaz između ove dve popadije bio dublji. To prijateljstvo koje je jednom bilo prekinuto više se nikada nije nastavilo.

Epilog

Govori više o popovskim kćerima negoli o popovima i popadijama. Melanija se udala za učitelja Peru, koji je postao pop i živi u nekoj varošici, bez dece. Uči klavir i druži se sa gospodskim svetom. Jula se udala za berberina Šacu, koji je dobio neko nasledstvo, a potom otišao u Beč i tamo završio za zubara. Ima četvoro dece i sa Julom srećno živi u nekoj varoši u Bačkoj. Pop Pera ju je video i sa njom razgovarao kada je tuda prolazio. Pera je bio zadivljen njenom lepotom i jednostavnošću, u sebi je osećao kajanje što se njome nije oženio, gledajući je onako jednostavnu, neposrednu i zdravu.

Kritički osvrt

Pobožnost i odanost crkvi nisu Sremcu smetali da se našali na račun popova, da ih prikaže u njihovom privatnom životu kao ljude koji se poglavito brinu za stomak, za novac i koji se surevnjivo bore za crveni pojas. Sremac se ne ustručava da ih prikaže kao ljude kadre da jedan drugome podvale i da u svađi jedan drugome izbiju zube. Sremac se našalio i na račun ratobornih popadija, koje su u prvom planu njegovog humora, a koje su po mentalitetu vrlo nalik jedna na drugu. Odlično poznavajući mentalitet domaćih enterijera malograđanskih porodica Sremac je dočaravao komične strane njihovih međusobnih odnosa, sitničavog mehanizma njihovog jednolikog načina života. U dvema popadijama, čiji su odnosi promenljivi i zavise od ličnih interesa, oličen je i nivo malograđanskih patrijarhalnih žena, čiji je svet zatvoren u domazluk, zakržljao u ogrubelosti i zaparloženosti ličnog života...Ovi detalji su ukomponovani u fabulu i unose mnogo životne vernosti, slikovitosti i boja u duhovite crteže, ilustracije i karikature intimnog domaćeg života banatskog sela i popovskih kuća. Primećuje se da je pisac naklonjeniji pop-Spirinoj porodici, Juli i Šaci iz razloga što je Sremac više voleo običnog čoveka i narodni duh, a sa negodovanjem gledao na ono što je novo, pomodarsko i što dolazi sa strane, bilo da je reč o odevanju, govoru, ponašanju, ishrani ili stanovanju.

O piscu

Stevan Sremac je jedan od najznačajnijih i najčitanijih srpskih realističkih pisaca. Rođen je u Senti, u Bačkoj, 11. novembra 1855. godine, u zanatlijskoj porodici, gde je proveo rano detinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević, znameniti srpski istoričar, dovodi ga 1868. godine u Beograd na dalje školovanje. Tu završava gimnaziju (1875) i opredeljuje se za studije istorije na "Velikoj školi" u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu. Kao dobrovoljac učestvovao je u ratovima 1876. i 1877-1878. godine. Umro je 12. avgusta1906. godine u Sokobanji. Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), "Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan o najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače, Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relaciji: Beograd-Niš-Vojvodina.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

Pop Ćira i pop Spira - likovi - ovde

 

 

CONTACT