tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Koštana - likovi

Autor: Petar Jokić, nastavnik

Koštana

tabanovic.com

Ženski lik u najpoznatijem dramskom delu Bore Stankovića, „Koštana“, zasnovan je romskoj pevačici čije ime je Malika, a nadimak Koštana dobila je po “krupnim očima kao u košute”. Živela je u Vranju krajem 19. i početkom 20. veka. Ona je u središtu zbivanja, oko nje se sve odvija: ona je razlog dešavanja i ponašanja, bez nje ne bi bilo ni dramske radnje, ni drame. Međutim, ona je samo motiv koji pokreće ostale junake na delovanje i ponašanje, na ispoljavanje određenog životnog stava i filozofije života, na buđenje emocija i erupciju zeđi za životom i ljubjavlju. Ali ona poseduje i jasno izražene osobine koje je čine upečatljivom junakinjom i moralno čistim ljudskim bićem. Koštana je: mlada, lepa, čulna, senzualna; okrenuta je životu i njegovim radostima; posvećena je pesmi kao pozivu i kao smislu života. Smisao života vidi u noći, mesečini i pesmi; svesna je svog porekla i društvenog statusa: - Ja, Ciganka! Ne želi da žrtvuje svoju slobodu za život u gospodskoj kući. Bora je ovako opisuje: "ruse kose, belo lice, medne usne, zanosni kukovi, bedra kao jedra, a oči krupne – kao u košute". Možda niste znali: kao u priči B. Stankovića prava Koštana je proterana u Vranjsku Banju gde je ostatak života provela u bedi i siromaštvu. Pisustvovala je jednoj pozorišnoj predstavi "Koštane". Izašla je tužna i rasplakana, rekavši da joj je život bio mnogo teži i gori od onog što je Bora napisao. Po nagovoru nekog advokata tužila je Boru, tražeći naknadu, ali je spor izgubila i bila ismejana.

Mitke

On je pesnik i filozof. Pesnik je onda kada govori o mladosti, lepoti i ljubavi. Tada je u zanosu, prenet u svet o kojem govore. Filozof je kad govori o čoveku i životu, o prolaznosti, o sudbini kao neminovnosti. Njegov stav utemeljen je na bogatom životnom iskustvu, obojen ličnom tragikom, ispunjen dubokom filozofijom života. On, poklonik lepote i uživanja, zahvaćen je fatalizmom. Mitke je čovek života, putovanja, pustolovina, uživanja, ljubavi i strasti, ali on je čovek patnje i nostalgije. Pati za vremenom koje je prošlo, pati što je mladost prošla i čula se ugasla, što nema slobode i što mora da se skrasi pored žene. U njemu je tragika čoveka koji ne može da se uklopi u patrijalhalne norme, tragika čoveka koji je shvatio težinu prolaznosti:

- Zemlja me pije... Noć me pije... Mesečina me pije... Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ.

U njemu je nostalgija za vremenima koja su prošla, san o lepotama i milinama mladosti.

Hadži-Toma

On je oličenje patrijalhalnog despota, čuvara patrijarhalnog reda i morala, sila koja može da odlučuje o ljudskim sudbinama. Za svet on je uspravan, gord, silan, neprikosnoven, strah i trepet za okolinu i ukućane. U sebi, duboko u duši, ranjen je i nesrećan čovek. Nesrećan je koliko i Mitke, koliko i njegova žena Kata, jer su svi oni žrtve nepisanih patrijarhalnih zakona. Iza maske ozbiljnog, strogog i dostojanstvenog Hadži-Tome krije se nesrećan čovek, oženjen bez svoje volje, devojkom koju nije voleo. Željan je životnih radosti, ljubavi i nežnosti. Kad je video Koštanu, kad je čuo njenu pesmu, strašno su ga zabolele rane neiživljene mladosti, osetio je duboku prazninu u sebi, probudile su se čežnje. Zbacio je masku strogosti i dostojanstva, raskopčao mintan, skinuo fes i predao se Koštaninoj pesmi i muzici njenih pratilaca.

Mitka: - I ja gu ne znajem. Samo gu u noć čujem i u s'n snujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, 'ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost... Došle bašče, cveće, mesečina. – Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja!... Pa od t'j bol, jad – dert li je, prokletija li neka – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije... Noć me pije... Mesečina me pije... Ništa mi nije, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi.

- Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali čist glas! Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas. Zašto moje se je srce iskubalo, snaga raskomatala, ostarela...

Jezik i stil

Drama Koštana objavljena je 1902. godine, u kojoj Stanković prvi put u književnom delu koristi vranjski izgovor, što u to vreme izaziva velike kritike.

O piscu - ovde

 

"Koštana" prepričano - ovde

 

 

CONTACT