tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Narodna epska poezija

Kosovski ciklus

epskih narodnih pesama

Autor: Petar Jokić, nastavnik

O čemu pevaju

Ono o čemu pevaju ove malobrojne pesme potiče iz tradicije o toku i ishodu sukoba turske i srpske vojske na Kosovu 28. juna 1389. godine na Vidovdan. Osnovu predanja čini herojski podvig Miloša Obilića i izdaja Vuka Brankovića. Istorijski gledano narodni pevač je neopravdano krivicu za poraz svalio na Vuka Brankovića, koji je, istini za volju, bio vladar Kosova, pa neozbiljno zvuči da je čovek sam sebe izdao. U očima narodnog stvaraoca njegova krivica je, valjda, jedino u činjenici da je ostao živ. Ova suluda ideja da svi treba da izginemo, nažalost, živi i danas: Ginite časno da biste večno živeli?!? Narodna poezija govori i o događajima koji su prethodili Kosovskom boju. Kneževa večera

Kritički osvrt:

U pesmama kosovskog ciklusa dominiraju dva glavna motiva data u kontrastu: motiv herojske pogibije i motiv izdaje. Po shvatanju narodnog pevača svi izginuli su heroji, a oni koji su boj preživeli izdajnici su. Ovako uprošćeno klasifikovanje navodi na jednostavan zaključak: da su svi naši praroditelji - izdajnici, pa i narodni stvaraoci, jer su potomci preživelih iz Bitke na Kosovu, što je, naravno, čista glupost. Naravno, trebalo je naći uzroke poraza, pa su ga našli u Vuku Brankoviću, koji je zarobljen i odveden u ropstvo, ali je preživeo bitku. Niko, međutim, ne analizira vremenske uslove i vojničku opremu. Činjenica da je srpska vojska nosila teške metalne okolpe, a da su turski vojnici bili u platnenoj odeći i tako bili laka meta za strele i koplja. Baš zbog toga u početku bitke Srbi stiču znatnu prednost (bitka je počela oko 8 časova), 28. juna. Kako je vreme odmicalo, ispod oklopa srpskih ratnika kipeo je ne samo znoj, nego i krv, pa ova zaštita od strela i kopalja postaje velika mana, jer je ispijala poslednje atome snage (Danas savremena pancir oprema ima oko 20 kg, bez štitnika za noge). Zamislite da trčkarate od jutra do mraka sa tim teretom. Ako ste i dalje sumnjičavi za ovo objašnjenje, onda pred kraj juna obucite trenerku i trčkarajte po suncu od jutra do podne, tek da vidite. U prvim satima bitke srpska vojska je dominirala, ali kako je dan odmicao, a metalni oklopi postajali sve topliji i teži, turska vojsak odevena u laku odeću, preokrenula je ishod bitke. Oko krajnjeg ishoda bitke ima mnogo različitih tumačenja. Jedno od njih je i to da su Srbi pobedili. Međutim, bila je to Pirova pobeda zbog velikih gubitaka. Vuk Branković, koji je preživeo bitku od narodnih pevača proglašen je za izdajnika, jer je narodu bio potreban krivac. Ništa, pak, nema o učešću Marka Kraljevića, kojeg je taj isti narodni peveač proglasio za najvećeg srpskog junaka, mada je poznato da je on bio turski vazal i da je bio obavezan da ratuje porotiv Srba. Navodno, turski car Murat ga nije pozvao u Boj na Kosovo, plašeći se da ne pređe na srpsku stranu.

Pesme o Kosovskom boju spadaju među umetnički najuspelija ostvarenja naše narodne epike. U pesmi Zidanje Ravanice veliča se i slavi srednjovekovna prošlost, navode zadužbine starih vladara koje u narodnoj pesmi predstavljaju moralnu snagu za pobedu nad osvajačem.

Kneževa večera

tabanovic.com
Kneževa večeraKlikni na sliku da je vidiš u pravoj veličini

Analiza pesme

Ova pesma "slika" događaje uoči Kosovske bitke, ali je ispevana mnogo kasnije kad je ishod bitke već bio poznat. Naime, za poraz je trebalo naći krivca i narodni pevač ga je pronašao u liku Vuka Brankovića, koji je (istorijski gledano) jedino kriv što je ostao živ. Posle bitke, naslednici kneza Lazara su priznali vrhovnu vlast sultana Bajazita, dok je upravo Vuk Branković nastavio da se odupire Osmanlijama i čuva nezavisnost svoje oblasti. Kako u tome nije uspeo, krajem 1392. godine i sam je postao vazal, ali je i tako stalno pokušavao da nastavi borbu. Zbog toga je 1396. godine odveden u tursko zarobljeništvo, gde je i umro 1397. godine. Dakle, ako se zna da je baš Vuk Branković bio gospodar Kosova, po narodnom predanju, ispade da je čovek izdao samog sebe!? S druge strane istorijske činjenice potvrđuju da je Miloš Obilić ubio turskog cra Murata. Eto narodnom pevaču povoda da izgradi dva glavna motiva data u kontrastu: motiv herojske pogibije i motiv izdaje. O sukobu Miloša i Vuka nema pouzdanih istorijskih činjenica. Pre će biti da su ovaj sukob izmisli narodni pevači. Zato oni u ovoj pesmi stavljaju najgrđe Miloševe reči na račun Vuka Brankovića: Nevjera ti sjedi uz koljeno.

Nije ovo jedini primer abnormalne fantazije narodnog predanja. Jedna od najvećih srpskih zabluda je mit o Marku Kraljeviću, koji je bio turski vazal, a proglašen za najvećeg srpskog junaka. Zanemaren je podatak da bi on, kao turski vazal, u Kosovskoj bici, morao, mimo svoje volje biti na turskoj strani, i bio je. Kad se sve sabere, ova pesma je čista fikcija bez pokrića u stvarnim činjenicama, pa je tako treba i posmatrati.

Skup kneza Lazara sa srpskim velikašima i vitezovima, prema narodnom predanju, odigrao se noć uoči bitke na Kosovu polju. Svi su za stolom imali svoje mesto i bili su raspoređeni po važnosti.

Kneževa večera je predstavljena kao dramska scena. Ona podseća na tajnu večeru apostola. Zaplet počinje kada se knez Lazar obrati Milošu Obiliću na vrlo neobičan, za Miloša uvredljiv način. Nazdravljanje je često korišćena situacija. Dramatizuje radnju i podstiče na dalji tok. Dok nazdravlja knez Lazar nabraja kosovske junake, tako da je funkcija ove pesme kataloško nizanje junaka po njihovoj važnosti i epskoj slavi. Taj postupak prikazivanja junaka naziva se epski katalog junaka. U ovoj pesmi najupečatljivije su predstavljanji Miloša Obilića i Vuka Brankovića. Oni su predstavljeni kao suprotnosti. Miloševa odrednica je junaštvo, a Vukova gospodstvo. Pošto je Miloš poginuo na Kosovu polju, a Vuk Branković je izvukao živu glavu, na toj istorijskoj činjenici se izgradila legenda o izdaji, tako da su, pre nego što su istoričari dokazali suprotno, motiv izdaje i Vuk Branković kao negativan junak i izdajnik ušli u narodnu književnost.

Pesme Kosovka devojka i Smrt majke Jugovića kazuju posledice krvavog sukoba nagoveštavajući mračne vekove srpskog naroda. Bezimena kosovka devojka dan posle bitke obilazi bojište; prevrće mrtve i ranjene junake, tražeći verenika, kuma i devera, nailazi na groznu sliku jednog ranjenika:

Kog junaka u životu nađe,

Umiva ga hlađanom vodicom,

Pričešćuje vinom crvenijem

I zalaže hlebom bijelijem.

Namera je namerila bila

Na junaka Orlovića Pavla,

Na kneževa mlada barjaktara

I njega je našla u životu;

Desna mu je ruka odsečena

I lijeva noga do koljena;

Vita su mu rebra izlomljena:

Vide mu se džigerice bele;

Preterivanje:Ovako ranjen čovek ne bi preživeo ni desetak minuta, a kamoli još dan-dva posle bitke!

Izmiče ga iz te mnoge krvce,

Umiva ga hlađanom vodicom,

Pričešćuje vinom crvenijem

I zalaže hlebom bijelijem.

Od Pavla Orlovića sazna za sudbinu svojih najmilijih:

"Sestro draga, kosovko devojko!

Vidiš, dušo, ona koplja bojna,

Ponajviša, a i po najgušća.

Onde j'pala krvca od junaka,

Ta dobrome konju do stremena,

Do stremena i do uzenđije,

A junaku do svilena pasa.

Hiperbola - preterivanje

Onde su ti sva tri poginula!

Kad devojka saslušala reči,

Proli suze niz bijelo lice,

Onda ode svom bijelu dvoru,

Kukajući iz bijela grla:

Jao, jadna, hude sam ti sreće!

Da se, jadna, za zelen bor 'vatim,

I on bi se zelen osušio!

Lik Kosovke devojke

U završnim stihovima ove pesme, u liku bezimene devojke, naslikana je sudbina hiljade mladih devojaka koje neće imati za koga da se udaju, jer sve što su volele ostalo je u krvi na Kosovu polju, pa život gubi smisao. Naravno, narodni stvaralac nije bio vidovit, ove pesme su nastale mnogo kasnije pošto su posledice poraza na Kosovu polju postale vidljive; kad je narod srpski pod ponižavajućim uslovima ropskog življenja zavapio: Ustajte, mrtvi, da legnemo živi! Pesma:

Smrt majke Jugovića

slika ovu hrabru i dostojanstvenu ženu čiji bol za izgubljenim sinovima i mužem gradacijski raste; ređaju se sve strašnije slike: prva slika - kad svoje voljene, nađe mrtve na bojištu, druga - kad snahe udovice plaču, treća - kad se Damjanov konj Zelenko javi vriskom u ponoć, žaleći gospodara, i konačno četvrta najstrašnija slika - kad vesnici nesreće, gavranovi, u krilo majke bacaju Damjanovu ruku; nagomilani bol razbija tvrdo majčino srce. Ustvari, bolje reći: jako srce raspuklo se od izliva nežnih majčinih osećanja; neizrecivi bol i tuga rastu i guše. Međutim, baš u trenucima drhtavog milovanja istrgnute sinovljeve ruke kroz sećanje na divne momente detinjstva, ovu čvrstu ženu slama ne bol, već ljubav. Fantastična, nerealna slika u početku pesme ima funkciju da naglasi neverovatnu, ali istinitu sliku tragedije. Iako pesma peva o konkretnoj osobi, slično je kao i u prethodnoj pesmi u liku majke Jugovića prikazana zla sudbina desetine hiljada srpskih majki koje su na Kosovu izgubile sinove i muževe. To se u teoriji književnosti zove KOLEKTIVNI LIK. Pesma Car Lazar i carica Milic jedna je od najlepših. Veoma uspele kompozicije, obuhvata najznačajnija doživljavanja kosovskih junaka uoči boja, polazak u boj i, najzad, dolazak glasnika koji kazuje tok i posledice krvavog sukoba. Pesma ostvaruje izuzetno snažne, upečatljive likove kosovskih ratnika koji borbu za slobodu osećaju kao najveću dužnost i čast. Boško Jugović odbija da ostane sestri od zakletve, iako je od cara dobio odobrenje:

"O moj brate, Boško Jugoviću!

Car je tebe mene poklonio,

Da ne ideš na boj na Kosovo,

I tebe je blagosov kazao,

Da daš barjak, kome tebe drago,

Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,

Da imadem brata od zakletve."

Al' govori Boško Jugoviću:

"Idi, sestro, na bijelu kulu;

A ja ti se ne bih povratio,

Ni iz ruke krstaš barjak dao,

Da mi care pokloni Kruševac;

Da mi reče družina ostala:

Gle strašivca, Boška Jugovića!

On ne smjede poći u Kosovo

Za krst časni krvcu proljevati

I za svoju vjeru umrijeti."

Sestra redom zaustavlja braću i moli ih da sa njom bar jedan ostane, ali svi redom odbijaju. Na kraju iscrpljena pada. Knez Lazar naređuje slugi Golubanu da ostane:

Kad to začu sluga Golubane,

Proli suze niz bijelo lice,

Pa odsjede od konja labuda,

Uze gospu na bijele ruke,

Odnese je na tananu kulu;

Al' svom srcu odoljet' ne može,

Da ne ide na boj na Kosovo,

Već se vrati do konja labuda,

Posjede ga, ode u Kosovo.

Sutradan crni gavranovi, vesnici nesreće, sleću na kulu kneza Lazara i carici saopštvaju tužne vesti:

Viđeli smo dvije silne vojske;

Vojske su se juče udarile,

Obadva su cara poginula;

Od Turaka nešto i ostalo,

A od Srba i što je ostalo,

Sve ranjeno i iskrvavljeno.

Istom oni tako besjeđahu,

Al' eto ti sluge Milutina,

Nosi desnu u lijevoj ruku,

(Hiperbola)

Na njemu je rana sedamnaest,

Vas mu konjic u krv ogreznuo;

Veli njemu gospođa Milica:

Što je, bolan, slugo Milutine?

Zar izdade cara na Kosovu?

U caričinom obraćanju slugi Milutinu, naslućuje se motiv izdaje u činjenici da je neko živ, pa makar na samrti bio. Sledi završna scena o izdaji Vuka Brankovića:

"A što pitaš za prokletog Vuka,

Proklet bio i ko ga rodio!

Prokleto mu pleme i koljeno!

On izdade cara na Kosovu

I odvede dvanaest hiljada,

Gospo moja! ljutog oklopnika.

Neko je za poraz morao biti kriv, a najlakše je krivicu svaliti na preživele. E, da su kojom srećom svi do jedno izginuli, onda bi se srpsko seme utrnulo.

Jezik i stil:

Stih ovih pesama je deseterac. Narodni stvaralac je tu strogo dosledan, pa zbog toga imamo mešavinu ekavice i ijekavice; opisi su bogati stalnim epitetima: koplja bojna, vita rebra, bijele ruke itd. Takođe, anonimni autor često koristi simbol i metaforu; da bi istakao hrabrost i junaštvo izginulih ratnika, on svesno bira ime i prezime. Teško ranjeni ratnik nosi biblijsko ime apostola Pavla, a prezime Orlović asocira na neustrašivu i snažnu pticu koja je i zvanični grb Srbije.

Pokosovski ciklus

 

 

CONTACT