Lektira

JAMA

Autor: Ivan Goran Kovačić

Književni rod: epska

Književna vrsta: poema

Tema: Bolno svedočanstvo preživele žrtve o ustaškim zlodelima nad Srbima tokom Drugog svetskog rata

Ideja (poruka): Pre nego što podigneš ruku na svog nepriajtelja, zamisli sebe u njegovom položaju

Mesto i vreme radnje: U okolini Livna početokom II svetskog rata

Umesto predgovora

Ivan Goran Kovacić ispevao je Jamu tokom ratnih zbivanja i tako osudio ustaška zlodela, a onda je nastradao od četničke ruke.

Interpretacija

Poema Jama ispevana je u 10 poglavlja; glavni motivi su: krv, svetlo i tama. Krv je ovde i "svjetlo", kao izvor života, i tama, kao simbol umiranja.

• Krv je moje svjetlo i moja tama.
• Blaženu noć su meni iskopali
• Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
• Od kaplja dana bijesni oganj pali
• Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
• Moje su oči zgasle na mome dlanu.

• Sigurno još su treperile ptice
• U njima, nebo blago se okrenu;
• I ćutio sam, krvavo mi lice
• Utonulo je s modrinom u zjenu;
• Na dlanu oči zrakama se smiju
• I moje suze ne mogu da liju.

• Samo kroz prste kapale su kapi
• Tople i guste, koje krvnik nađe
• Još gorčom mukom duplja koje zjapi
• - Da bodež u vrat zabode mi slađe:
• A mene dragost ove krvi uze,
• I ćutio sam kaplje kao suze.

• Posljednje svjetlo prije strašne noći
• Bio je bljesak munjevita noža,
• I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
• I bijela, bijela krvnikova koža;
• Jer do pojasa svi su bili goli
• I tako nagi oči su nam boli.

Razgolićene ustaše s užitkom i osmehom, oštrim vrhom kame žrtvama vade oči i smišljaju grozote prave:

• Al ovu strašnu bol već nisam ček'o:
• Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
• Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
• Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
• I više nisam ništa čuo, znao:
• U bezdan kao u raku sam pao.

• Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
• Dijelili, vatrom podigli me silom;
• I svima redom probadali uške
• Krvnici tupim i debelim šilom.
• "Smijte se!" - ubod zapovijedi prati
• - "Oboce svima pred krst ćemo dati!"

Kroz probušene uši krvnici žrtvama provlače žicu, pa slepci hodaju mirno da ne povrede jedan drugog. Radnju, umesto čula vida, prate zvučne slike: jauk i plač mučenika, te obesni smeh i cerekanje krvnika. Kao posle teškog rada ustaše u hlad sele, mljackaju dok jediu i piju, prde i zbijaju šale. Patnje mučenika se produbljuju, jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje - uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva je dovedena do jame, a onda jedan udarac kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji jauk, jecaj" i ciktanje žrtve u jami.

• Na jauk iz bezdna sada nova prasne
• Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
• Padahu sad uz pljuske manje glasne,
• Kao u vodu, povrh kaše mesa.
• Uto oćutjeh da po krvi kližem.
• Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

Međutim, kao što obično biva, preživeće stradalni neki da svedoči o zločinu i dešavanjima u jami.

• Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
• Bez ravnovjesja - kao da sam stao
• Jezive neke provalije na prag,
• A iza mene drugi ponor zjao.
• Bijela strijela u prsi mi sinu,
• Crna me šinu s pleći. U dubinu.

Od šestog pevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tela klize po krvi i sluzi.

• U bezdnu uma jeza me okrijepi.
• Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
• Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
• Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
• U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
• Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Osnovno osećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat, umesto da začepi usta koja vrište, u očne duplje starice zabada svoje ruke. Dok pokušava da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani.

• O Bože moj, zagrlila me žena
• Sad zagrljajem druge svoje smrti:
• Kako joj koža lica nagrbljena...
• Starice! Bako! I uzeh joj trti
• Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
• Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Sedmo pevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti.

• Puna je jama: na lešine liju
• Vapno da živim strvine ne smrde.
• O hvala im, nas mrtve sada griju
• Plamenom svoje samilosti...
• Tvrde leševe ćutim: trzaju se goli,
• Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

U osmom pevanju stradalnik izranja iz gomile leševa.

• Prostrujo hladan zrak na moja usta
• Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
• I srknuh utopljenički: krv gusta
• Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
• Smijo sam se - al' da me netko tako
• Nakreveljena vidje, taj bi plako...

Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla - jame. I gazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pevanje). Žeđ je ustvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini.

• Pomamno sam i divlje se penjo,
• Gazio prsa i trbuhe grubo
• - I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
• Nisam već trno. Vuko sam i skubo
• Dugačke kose, uspinjo se mesom,
• Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svestan trenutka i položaja u kome je, umesto tuge, oseća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svetlost života, a koja je sada samo prošlost i sećanje. Naime, vetar je doneo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili njegovo selo, da je u vatri izgorelo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, đetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnezdo pod strehom, kolevka, prozorsko okno kroz koje je, u vreme mira i spokoja, subjekat posmatrao parče neba. Sve je izgorelo, nema ni pesme, ni kletve, ni smeha; umesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa".

• Odjednom k meni miris paljevine
• Vjetar donese s garišta mog sela;
• Miris iz kog se sve sjećanje vine:
• Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
• Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
• Sve što je život sijo i smrt žela.

Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

• Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
• Gdje ima otac kćerku, majku sin?
• Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
• I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

• Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
• Rubi još radost i taži još bol?
• Zar ima većeg bogatstva i sreće,
• Nego što su škrinja i klupa i stol?

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svetlost:

• Planu u srcu sva ognjišta rodna,
• Osvetom buknu krvi prolivene
• Svaka mi žila, i k'o usred podna
• Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
• Držeć se smjera garišnoga dima,
• Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

• Tu ste me našli ležati na strani,
• Braćo rođena, neznani junaci;
• Pjevali ste, i ko kad se dani,
• Široka svjetlost, kao Božji znaci,
• Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
• Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća veru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:

• Zajecao sam i još i sad plačem
• Jedino grlom, jer očiju nemam,
• Jedino srcem, jer su suze mačem
• Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
• Zjenice da vas vidim i nemam moći,
• A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svetlosti. Sada je to ona unutrašnja svetlost koja greje i vraća veru u smisao života; ona je zamena za fizičku, kosmičku svetlost, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mesto, prinudom i silom - tami. Ta svetlost se ovde, na kraju pesme, preobražava u duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.

• Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
• Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
• Da sad tek živim, makar možda mrijem.
• Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
• Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
• Ko narod silna, ko sunce visoka.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu

Ivan Goran Kovačić je bio hrvatski i jugoslovenski pesnik, pripovedač, esejista, kritičar i partizan. Rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu, selu u Gorskom kotaru, od oca Hrvata Ivana i majke Jevrejke Ruže (devojačko Klajn). Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovačić je počeo da objavljuje književne radove u časopisima i listovima. Sa dvojicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pesama pod naslovom " Lirika“ 1932. Progresivno opredeljen, Goran je već 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu Jama napisao je u partizanima inspirisan ustaškim zločinima u okolini Livna kada je bačen veliki broj Srba u kraške jame oko Livanjskog polja. Već sredinom juna 1943. godine I. G. Kovačića su u selu Vrbnica, blizu Foče, ubili četnici. U trenutku smrti je imao 30 godina.