![]() ![]() Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove | |
---|---|
LektiraJAMA![]() Autor: Ivan Goran Kovačić Književni rod: epska Književna vrsta: poema Tema: Bolno svedočanstvo preživele žrtve o ustaškim zlodelima nad Srbima tokom Drugog svetskog rata Ideja (poruka): Pre nego što podigneš ruku na svog nepriajtelja, zamisli sebe u njegovom položaju Mesto i vreme radnje: U okolini Livna početokom II svetskog rata Umesto predgovoraIvan Goran Kovacić ispevao je Jamu tokom ratnih zbivanja i tako osudio ustaška zlodela, a onda je nastradao od četničke ruke. InterpretacijaPoema Jama ispevana je u 10 poglavlja; glavni motivi su: krv, svetlo i tama. Krv je ovde i "svjetlo", kao izvor života, i tama, kao simbol umiranja.
Razgolićene ustaše s užitkom i osmehom, oštrim vrhom kame žrtvama vade oči i smišljaju grozote prave:
Kroz probušene uši krvnici žrtvama provlače žicu, pa slepci hodaju mirno da ne povrede jedan drugog. Radnju, umesto čula vida, prate zvučne slike: jauk i plač mučenika, te obesni smeh i cerekanje krvnika. Kao posle teškog rada ustaše u hlad sele, mljackaju dok jediu i piju, prde i zbijaju šale. Patnje mučenika se produbljuju, jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje - uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva je dovedena do jame, a onda jedan udarac kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji jauk, jecaj" i ciktanje žrtve u jami.
Međutim, kao što obično biva, preživeće stradalni neki da svedoči o zločinu i dešavanjima u jami.
Od šestog pevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tela klize po krvi i sluzi.
Osnovno osećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat, umesto da začepi usta koja vrište, u očne duplje starice zabada svoje ruke. Dok pokušava da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani.
Sedmo pevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti.
U osmom pevanju stradalnik izranja iz gomile leševa.
Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla - jame. I gazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pevanje). Žeđ je ustvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini.
Izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svestan trenutka i položaja u kome je, umesto tuge, oseća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svetlost života, a koja je sada samo prošlost i sećanje. Naime, vetar je doneo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili njegovo selo, da je u vatri izgorelo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, đetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnezdo pod strehom, kolevka, prozorsko okno kroz koje je, u vreme mira i spokoja, subjekat posmatrao parče neba. Sve je izgorelo, nema ni pesme, ni kletve, ni smeha; umesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa".
Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:
A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svetlost:
To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća veru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:
Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svetlosti. Sada je to ona unutrašnja svetlost koja greje i vraća veru u smisao života; ona je zamena za fizičku, kosmičku svetlost, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mesto, prinudom i silom - tami. Ta svetlost se ovde, na kraju pesme, preobražava u duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.
Priredio: Petar Jokić, nastavnikO piscuIvan Goran Kovačić je bio hrvatski i jugoslovenski pesnik, pripovedač, esejista, kritičar i partizan. Rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu, selu u Gorskom kotaru, od oca Hrvata Ivana i majke Jevrejke Ruže (devojačko Klajn). Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovačić je počeo da objavljuje književne radove u časopisima i listovima. Sa dvojicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pesama pod naslovom " Lirika“ 1932. Progresivno opredeljen, Goran je već 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu Jama napisao je u partizanima inspirisan ustaškim zločinima u okolini Livna kada je bačen veliki broj Srba u kraške jame oko Livanjskog polja. Već sredinom juna 1943. godine I. G. Kovačića su u selu Vrbnica, blizu Foče, ubili četnici. U trenutku smrti je imao 30 godina. |
CONTACT |