tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Desetica

Autor: Ivan Cankar:

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovetka

Tema: Kako je majčino pismo razvedrilo tužno srce sirotog dečaka

Ideja (poruka): Majčina ljubav nije samo uteha, to je svetlost našeg života

Mesto i vreme radnje: Ljubljana, druga polovia 19-og veka

Analiza pripovetke

Ovu priču teško će razumeti oni koji kao dete nisu bar jedanput prošli pored pekare, omirisali primamljiv miris svežeg hleba i osetili glad i tugu što u džepu nemaju para. Pisac se u času tužnih razmišljanja u sećanju vraća u dane detinjstva i traži prijateljski pozdrav i sen svoje majke. Bilo je davno išao je u treći razred realke (danas sedmi razred osnovne škole). Teku tužni školski dani. Opisuje sobu gde je stanovao i atmosferu u njoj.

"Bilo mi je dvanaest ili trinaest godina; išao sam u treći razred realke. Jednog jesenjeg jutra probudio sam se rano; tek je svitalo, u sobi je bio sumrak.

Opis enterijera

Soba je bila velika, pa ipak mi se toga jutra učinila uska i tesna, sva nabijena i pretrpana stvarima, kao pri selidbi. Uza zidove stajala su četiri kreveta, među njima police za knjige, veliki drveni kovčezi koji su ličili na sanduke, ormani za odelo, na sredini ogroman sto pokriven knjigama i sveskama. Sve je to u sumraku dobilo čudne, izobličene, nekako neprijateljske oblike i činilo utisak neopisive bede i žalosti. Na ostalim posteljama ležali su moji drugovi; svi su još spavali čvrstim jutarnjim snom; lica su im bila vrela, zajapurena, usta poluotvorena. Bili su stariji od mene; već druga godina kako stanujemo i spavamo u jednoj sobi, a ipak im nisam pravi drug; gledali su me popreko, ni sam ne znam zašto. Bili su to seljački sinovi, snažni, bučni, veseli; a u meni je bilo, negde sasvim na dnu, nešto gorko i turobno, što je možda i nehotice izbijalo i u rečima i u očima.

U prozore je udarala kiša, sasvim tiho, kao mekim prstima; lila je već nedelju dana u dugim, tankim mlazevima; to je bila ona kiša koja čoveka rastužuje, čini tupim i zastre mu sve vedre slike, a otkriva druge, nepoznate, u sivo ruho zavijene. Vazduh u sobi bio je težak, zagušljiv, zaudaralo je na ostatke slabe večere, na kišu, na neokupana, znojava tela, na otrovni dah bolesnika."

U sobu ulazi gazdarica: „Dečaci, ustajte!”

Lik gazdarice

Bila je velika i debela, podbula lica; bojao sam je se kao nečeg neprijateljskog, zluradog; ona je to, verovatno, i znala, jer ni ona mene nije volela. A toga jutra bila mi je još strašnija, ogromna kao planina, mračna i tuđa; uzdrhtao sam kad me je ošinula malim sivim očima, i brzo sam ustao.

Dečak nevoljno izlazi na ulicu.

Opis eksterijera

S knjigama pod pazuhom iziđoh na ulicu. Vlaga se odmah uvuče u cipele i stresoh se od zime. Kiša mi je sipala u lice, knjige sam sakrio pod kaputić. Ulice su bile sumorne, sive; sve je bilo sivo, kuće, ljudi, misli, sav svet; trotoar je bio klizav, po ulicama su se skupljale i razlivale velike bare; kad bi prolazila kola, prskalo je na obe strane i ljudi su se sklanjali; neba nije bilo, siva magla visila je do mokrih krovova. Ljudi koje sam sretao bili su svi mrki, nepristupačni, kao da u glavi skrivaju mračne misli, ružne brige, žurili su kraj mene, svi su gledali u zemlju.

I školska zgrada u dečaku, takođe, budi neprijatna osećanja

"Školska zgrada bila je vrlo visoka i vrlo gospodstvena; bio sam pred njom kao prosjak pred dvorcem. Prozori su gledali mrko i strogo kao učitelji. Kad sam ušao u predvorje, oborio sam glavu i bilo mi je teško. Tako bi čovek ušao u hram neprijatelja, ruku svezanih na leđima, sav bedan i ponižen.

Atmosfera u učionici pre i za vreme časa

U učionici je bilo vrlo toplo, ali mirisalo je tuđe, neprijatno, sam bog zna kako, kao posle reči „Ruhe!” (na nemačkom MIR). Kad čovek ugleda te uredno i brižljivo poređane klupe, najednom više nije čovek nego đak i broj u prozivniku. Bol ti kljuje u srcu, bije u potiljak – a ti misli kad li je rođen Klopštok".

Za vreme časa dečak je izložen novim mukama:

- Kraj mene je sedeo moj debeli drug, sin ljubljanskog krčmara, i bez prestanka jeo. Sakrivao se iza širokih leđa onoga ispred sebe i jeo. Imao je okruglo, zadriglo lice i zle, tvrdičke oči; debele ruke bile su mu večito masne, jer je samo jeo i jeo. Meni je u grudima bilo suvo i prazno, jezik mi je bio krut.

Najzad dečaka je na trenutak ogejalo sunce. Na velikom odmoru je saznao da ima pismo. Po krupnim i neveštim slovima odmah je prepoznao majčino pismo. Kad ga je raširio, nešto zvecnu o pod. Bila je to izlizana desetica (deseti deo forinte, starog austrijskog novca). Odmah je shvatio da je to bila poslednja dsetica iz kuće

Sakrio sam se sasvim u kut da me niko ne bi video. Iz srca, iz grudi, iz čitavog tela provalio je plač, tresao me kao u groznici. Ali kad sam se stepenicama vraćao u učionicu, bilo je u meni svetlo, svetlo. Mati je iz daljine videla moj bol, i smešeći se pogledala na mene, kao što bi pogledalo samo drago sunce. I gle, čudo Božje, zaista su se oblaci rasturili i veselo sunce zasjalo je kroz prozor. Majke više nema, a ni onih starih desetica, i dani su sada prazni i pusti sve do noći.

U priči su data dva suprotna osećanja, oba neobično duboka i snažna: sumorno (tužno) i veselo (razdragano). Koje je osećanje, ipak, u dečakovoj duši snažnije? Kako si razume(la)o dečakove suze?
Majka se u priči samo posredno pojavljuje. Pa ipak, ona je prikazana dovoljno jasno da možemo stvoriti potpunu sliku o njoj i njenom životu i radu na selu: "pred očima mi je bila ona draga, uvela drhtava ruka koja je između prstiju držala poslednju deseticu".

Analizirao: Petar Jokić, nastavnik

O piscu

Ivan Cankar rođen je 10. maja 1876. godine u Vrhniki blizu Ljubljane - Austro- Ugarska. Potiče iz siromašne porodice seoskog krojača. Njegovi dani detinjstva bili su teški. Pa ipak, ljubav za školovanjem, uprkos teškom materijalnom stanju, pobedila je nedaće: osnovnu šklu pohađao je u rodnom mestu, a gimnaziju u Ljubljani. Studirao je tehniku i slavistiku u Beču. U svojim delima (eseji, novele i crtice) često i rado pisao je o svojoj majci. Umro je 11. decembra 1918. (42 god.) u Ljubljani, Kraljevina Jugoslavija.

 

 

CONTACT