tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Braća Karamazovi

Autor: Fjodor Dostojevski

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta roman

Tema: Istorija porodice Karamazov kroz raspravu o postojanju Boga, zločina i kazne, pravde i nepravde

Ideja (poruka): Breme slobode suviše je teško za čovekova nejaka pleća. Čovekova vera u zagrobni život odvraća ga od zlih dela, jer se boji Boga i kazne na "onom" svetu. Ipak, to ne znači da su svi nevernici loši ljudi, i obrnuto, vernicima - crkva obećava da nema tog greha koji Bog neće oprostiti?!?

Mesto i vreme radnje: Neimenovana gubrenija u Rusiji polovinom 19-og veka

Fabula

Fjodor Pavlovič Karamazov je važio za nerazumna čoveka koji je jedino umeo da stvara kapital. Počeo je skoro ni od čega, a obogatio se. Dva puta se ženio. Sa prvom ženom Adelaidom od plemićke loze Miusovih imao je sina Dimitrija - Mitju. Adelaida je bila lepotica sa mirazom, a za Fjodora se udala iz hira da dokaže samostalnost u odlučivanju. Međutim, supružnici se nisu voleli, pa je Adelaida, opet iz hira pobegla sa nekim učiteljem bogoslovije, pukim siromahom, ostaviši Fjodoru sina Mitju. Ubrzo je umrla, a Fjodror se zahvalio nebesima i u kući napravio harem. Dete je zaboravio, a brigu o trogodišnjem Mitji preuzeo je Fjodorov verni sluga Grigorij. Kasnije o detetu starala se Adelaidina rodbina. Fjodor se potom oženio siromašnom Sofijom Ivanovnom. Ovog razvratnika i sladostrasnika privukle su njena mladost (16 godina) i čednost. Međutim, Fjodor se nije promenio, nastavio je sa orgijama u svojoj kući. Taj brak je trajao osam godina. Sofija se razbolela od neke živčane bolesti, ali mu je, pre smrti, rodila dva sina: Ivana i Alekseja - Aljošu. Kad je ona umrla, deca su doživela Mitjevu sudbinu: uzeo ih je sluga Grigorij u kuću za čeljad. Docnije brigu o njima preuze rođak Jefim Petrovič Poljenov.

U međuvremenu razvratni i nemoralni Fjodor iskoristio je gradsku ludaču Lizavetu Smradnu i dobio vanbračnog sina, a ona umrla na porođaju. Sluge Marfa i Grigorij uzeli su i to dete, krstili ga i dali mu ime Pavle Fjodorovič, a otac mu je dodao prezime Smerdjakov.

Kad su deca postala punoletna, došla su u očevu kuću; ne da žive zajedno, nego jedan pored drugog, ili još bolje rečeno jedan protiv drugog. Mitja se zaljubio u Katarinu Ivanovnu, ali Ivan mu preotima nju, a Mitja se s tim miri, jer se u međuvremenu zagladao u Grušenjku. Međutim, Grušenjku želi i njegov otac Fjodor. Jeste starac, ali ima para, koje Mitja nema. Grušenjka ima para, ali voli pare i jednog poljskog oficira. Sve joj je to pomalo i zabavno. Mitja pokušava da se na svaki način domogne novca. Spreman je i da ukrade, samo da se pred Grušenjkom pokaže

Najstariji sin Fjodorov - Mitja je išao u gimnaziju, ali je nije završio. Stupio je u vojsku. Tamo se tukao, gubio i dobijao činove. Njegov nadređeni starešina, potpukovnik, nije ga gotivio. Potpukovnik je imao dve kćeri: Agafiju i Katarinu. Mitja se sprijateljio sa Agafijom u nadi da će tako lakše osvojiti lepšu i učeniju Katarinu. Dogodilo se da je njihov otac upao u veliku krizu, jer u državnoj kasi nije imao 4.500 rubalja koje je pod interes dao, a novac nije bio vraćen. Potpukovnik se hteo ubiti. Međutim, baš tad Mitja dobi od oca 6.000 rubalja. Dozva Agafiju i reče da će dati 4.500 rubalja ako po novac sama dođe Katarina. Devojka pogazi svoj ponos i dođe kod Mitje. On se prvo sa njom grubo našalio, ali je ipak novac dao. Otac njen je, na opšete iznanađenje, vratio državne pare, ali se ubrzo potom razboleo i umro. Kao u bajkama, nakon toga Katja nasledi silno bogastvo i u znak zahvalnosti ponudila se da Mitji bude žena. Čak su se i verili u crkvi. Njihova ljubav rođena iz inata i mržnje bila je osuđena na propast. Katja iskušava Mitju tako što mu daje 3.000 rubalja da pošalje njenoj tetki u Moskvu uverena da on to neće učiniti. Tako je i bilo; Mitja troši pare po kafanama u provodu sa Agrafenom Aleksandrovnom Grušenjkom; izbegava svoju verenicu i šalje brata Ivana kod Katje sa porukom da će joj novac vratiti, ali da neće više doći. Između Ivana i Katje rađa se ljubav. Mitja hladno prepušta svoju verenicu bratu Ivanu, jer se zaljubio u Grušenjku. Tu nastaje novi zaplet. Grušenjka je đavo u telu anđela. Voli jednog poljskog oficira, koji ju je uvredio i napustio, flertuje i sa starcem Fjodorom, Mitjinim ocem. Katja iz besne ljuomore hoće po svaku cenu da Mitju preotme od Grušenjke. Intenzitet ljubavi prema Mitji ovih suparnica zavisi od toga koliko je on "dobar" sa onom drugom. Mitja se miri sa tim što Grušenjka hoće da se sretne sa bivšim ljubavnikom i sa njom odlazi na zakazano mesto u kafanu, ali ga do ludila iritira to što mu otac hoće da preotme voljenu. Speman je da nekog ubije, ili izvrši samoubistvo.

Drugi Fjodorov sin Ivan još u detinjstvu spoznao je da živi u tuđoj kući, a da na oca ne treba ni da pomišlja. Završio je gimnaziju i fakutet. Izdržavao se sam. Pisao je za novine, njegov članak o Crkvenom sudu, privukao je pažnu crkvenik veledostojnika, ali i ateista. U duši je bio socijalista. Na kraju je postao teški alkoholičar da je počeo da halucinira.

Treći Fjodorov sin Aljoša je pošao stazom koja vodi u manastir, voleo je ljude i verovao im, nikoga nije mrzeo, niti osuđivao, retko kad je bio nestašan, bio je dobar u školi, ali gimnaziju nije završio. U manastiru je sreo starca Zosimu, koji voli ljude i svima pomaže.

Maloletna Liza Hohlakova, lep dvočurak u kolicima za nepokretne, stalno provocira Aljošu svojim užarenim pogledom i zagonetnim osmehom i uživa u činjenici da je u monahu probudila ovozemaljska ljubavna osećanja. Aljoša se zaljubio u nju, ali ona se udvara i njegovom bratu Ivanu, koji je otporan na gluposti, pa kaže: - Nije napunila ni 16 godina, a već se nabacuje.

Vanbračni Fjodorov sin Smerdjakov, školovani kuvar, bio je sluga kod oca. Bolovao je od padavice i nije bio govorljiv. Kad je progovorio u familijarnom društvu, svi su bili zaprepašćeni njegovom razboritošću i rečitošću.

Aljoša, autorov omiljeni junak, u manastiru sreće starca Zosimu, kome narod veruje i dolazi na ispovest. Sledi mnogo stranica o Zosimovom filozofskom pogledu na veru i religiju, koje slobodno možete prekrižiti, a da se osnovna nit romana ne poromeni. Dostojevski se pomalo i narugao ovom "živom svecu", jer piše da mrtvo starčevo telo u maloj i neprovetenoj prostoriji, kao i kod običnih smrtnika, širi ogavan zadah truleži. Pisac igra dvostruku ulogu: zalaže se za religiju i veru u Boga. Tu nam prezentira Zosimu i Aljošu, a k tome suprostvlja socijalistčke teze Ivana i dečaka Kolje o jednakosti među ljudima, koje u osnovi predstavljaju i izvorno tumaćenje hrišćnstva. Tu je utkana i priča o siromašnoj porodici kapetana Snjegireva i njegovog ponositog sina Iljoše, koji umire. Novac im je neophodan, ali teška srca prihvataju milostinju bogataša. Doktor, kao predstavnik više klase, zaprpašćen je u kakvu kuću je došao, i reda radi otaljava posao, rekavši: Ja nisam Bog.

Mitja mrzi oca zbog suparništva oko Grušenjke, ali i zato što ga je na prevaru ostavio bez novca, ali nije ubica. Međutim, biće nepravedno osuđen na progonstvo u Sibir, jer se pravi ubica Smerdjakov u međuvremenu obesio da se tako osveti Karamazovim za sve nepravde koje su mu naneli. Istina, pre vešanja Smerdjakov je Ivanu priznako ubistvo i dao mu 3.000 rubalja, koje je uzeo iz Fjodorove ladice (fioke). Ivan o tome svedoči na sudu, ali mu ne veruju, jer ga je alkohol toliko okupirao da halucinira. Vidi đavola, sa njim vodi dijalog, ubeđujući sebe da je to iluzija, ali ipak, đavola gađa čašom.

Mitju nagovaraju da pobegne u Ameriku, ali on kaže da teško može prežaliti Rusiju. Autor nam ovde ostavlja da nagađamo šta je učinio.

Kritički osvrt

Dostojevski je u ovom romanu više pažnje posvetio bogonoscima, ali ih je kroz postupke tako predstavio da su gori od ateista. Crkvene velodostojnike je okarektarisao kroz usta razvratnika Fjodora Pavloviča Karamazova: "Ruski seljak donosi ovamo svoj groš zarađen žuljevitim rukama, otkidajući ga od porodice i države! Ta vi, sveti oci, isisavate narod!." U prilog k tome ide i epizoda o Velikom inkvizitoru, koji je i Hrista uhapsio i hteo da ga spali na lomači, jer se vratio da smeta.

Da li je Bog stvorio čoveka, ili je čovek - stvorio Boga, pita se Ivan. On se apsolutno ne odriče Boga, ali ne prihvata svet, koji je stvorio. Deca su kažnjena zbog svojih grešnih roditelja, iako nisu pojela "jabuku greha".

Pas i dečak

"Jedan dečkko među njegovim slugama, mali dečko, svega od osam godina, baci se nekako u igri kamenom, i povredi nogu omiljenog generalovog kera. „A što moj najmiliji ker hramlje?" - Saopštavaju mu da se, vele, eto onaj dečko bacio kamenom na njega i nogu mu povredio. „A, ti li si to!" - odmeri ga general - „držite ga!" Uzeše ga, uzeše ga od matere, svu noć ga zadržaše u zatvoru. Izjutra, tek što svanu, polazi general u punoj paradi u lov, uzjahao konja, oko njega čankolizi, psi, psari, lovci, svi na konjima. Unaokolo skupljena čeljad, radi pouke, a ispred sviju mati maloga krivca. Izvode dečaka iz zatvora. Turoban, hladan, maglovit jesenji dan, vanredan za lov. General zapoveda da dete svuku; detence svlače do gola, ono drhti, „Teraj ga!" - komanduje general - „trči, trči" - viču mu psari. Dete trči... „Drži ga!" - dere se general, i napujda na njega čitav čopor lovačkih pasa. Pred očima matere psi su gonili dete i rastrgli ga na paramparčad..." Čovek je gori od zveri. Zver ubija radi hrane, a čovek iz zadovoljstva.

Šta je mana ovog romana

Prva, autor troši mnogo reči u komunikaciji sa čitaocem; druga, skoro sto stnaica su citati iz Svetog pisma i Aljošini zapisi o filozofskom pogledu starca Zosime na hrišćansku religiju; teća, neubedljiv je tok suđenja Mitji. Prenaglašeno su dati podaci o njegovoj krivici, a skriveni dokazi o njegovoj nevinosti.

Glavna vrlina romana

Nesumnjiva vrednost ovog romana ogleda se u činjenici što je Dostojevski verno prikazao stanje u carskoj Rusiji u kojoj se podlaci i mutivode bogate preko leđa siromašnih i potlačenih i tako prorekao Oktobarsku revoluciju. On, pak, toga nije bio svestan, jer uprkos svemu konstatuje da mora biti slugu i gospodara. Zanimljiva je priča o Velikom inkvizitoru. Dostojevski pokušava da bude neutralan u rasparvi između teologa i ateista. Ruga se i jednim i drugim, ne opredeljujući se, nego to ostavlja čitaocu.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu ovde

 

Braća Karamazovi - likovi

 

 

CONTACT