tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Deca

Autor: Ivo Andrić:

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovetka

Tema: Opasna dečja igra. Narator pamti kako je u njemu nadvladalo sažaljenje pred licem povređenog i progonjenog dečaaka, te nije imao snage da ga udari. Seća se da je još u detinjstvu, protiv svoje volje bio primoran da se opredeljuje između goniča i progonjenih.

Ideja (poruka): Pojedinac ne sme slepo da ide za drugima, ako njihovo ponašanje nije u skladu sa ljudskim vrlinama (kao što su velikodušnost, dobrota, pravda, zaštita nejakog).

Fabula:

U ovoj pripovetki glavni lik je "prosedi inženjer", koji u prvom licu priča sećanja iz detinjstva, ističući da ni tada u duši njegovoj nije bilo mesta za one koji gone i zlostavljaju slabije i nemoćne. Vreme radnje je "pretprolećno vreme", doba koje je nekako prazno, suvo, sa slabim martovskim suncem. Deca ne vole te dane, jer nema ni sankanja ni kupanja, pa sedeći na tarabama izmišljaju nove, često čudne i svirepe igre. Dečje vođe bili su Mile i Palika. "Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izrađenim za njegove godine. Palika je bio bucmast i rumen, Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnut i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa. Njih dvojica su vodili žestoke borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale. To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska". U tim sukobljavanjima, dolazile su do izražaja i ispoljavale su se sledeće dečje osobine: odanost, hrabrost, kolebljivost, neverstvo, izdaja. Bilo je suza, krvi i zakletvi. Status pojedinaca u grupi u celom naselju, zavisio je od toga kako bi se pokazao u borbi. Na Veliki četvrtak, jevrejski praznik, Mile i Palika pozivaju dečaka (ovde u ulozi pripovedača) da sa njima krene da tuče jevrejsku decu. Dečak se osećao počastvovanim, jer je prvi put pozvan u takav okršaj. Mile je imao posebno oružje, cev od gume koju je napunio olovom. Palika je imao lovački štap, a dečak-pripovedač je dobio letvu sa ekserom na dnu. Otišli su u jevrejsku ulicu, primakli se četvorici jevrejskih dečaka i napali ih. Nastalo je bežanje i jurnjava za njima. Na našeg junaka poseban utisak ostavio je Milov nagli preobražaj. "Potpuno odvojeno od njega video sam i čuo njegov udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog, velikog, uzbudljivog, strašnog sveta u kome se nosi koža na pazar, u kome se daju i primaju udarci, mrzi i likuje, pada i pobeđuje". Jedan od jevrejskih dečaka se izdvaja i sklanja u neke ruševine. Opkoljavaju ga. Dečak (narator) je zadužen da čuva glavni izlaz i da savlada begunca, ako udari na njega. Pošto se otrgao od Palike, begunac se odjednom nađe oči u oči pred pripovedačem."Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku prvi put ugledah njegovo lice. Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više. i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti". Dečak nije mogao udariti jevrejskog dečaka, on nije pristao da bude ubica. Dozvolio je beguncu da ga odgurne i da pobegne. Dečak je navukao prezir svojih vođa, ali je sačuvao dušu, ljudsko i hrišćansko u sebi.

Glavni lik:

Kao centralni lik u Andrićevim pripovetkama za decu javlja se bezimeni dečak (izuzetak je Lazar u "Kuli" i "U zavadi sa svetom". Sve pomalo liči na Branka Ćopića u "Bašti sljezove boje" samo je razlika u tome što Ćopić jasno stavlja do znanja da priča svoje doživljaje. Ovde, međutim, Andrić to prećutkuje, a li može se zaključiti da i on evocira svoje doživljaje. Lazar u Kuli kao i neimenovani dečak iz pripovedaka "Deca", "Knjiga", "Prozor" imaju zajedničku karakternu osobinu. To su ličnosti visokog morala. Imaju svojih slabosti kao što je strah i patnja. Ali nikad ne postupaju nečovečno po cenu da budu izopšteni iz družine. Glavni junak iz priče "Deca" ne udara jevrejskog dečaka i zbog toga ga družina prezire; U ovoj pripoveci pisac gradacijski prikazuje rast bola i sve muke kroz koje prolazi dečak slabić. Andrić namerno (po mom skromnom mišljenju) nije hteo da toliko pozitivne energije pripiše sebi kako bi izbegao slavospeve od kojih Ćopić nije bio imun.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu:

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat. Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“... Piščevi zapisi 1969—1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: "U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine"... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

 

Prozor - ovde

 

Kula - ovde

 

U zavadi sa svetom

 

Knjiga - ovde

 

CONTACT