tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Srbija

Autor: Oskar Davičo

tabanovic.com

Kniževni rod: - lirika

Književna vrsta: rodoljubivo-socijalna pesma

Tema: Srbija viđena pesničkim očima

Ideja (poruka): Poruka je da treba voleti svoju domovinu, boriti se za slobodu, ali i za pravednije društvene odnose gde bi ljudi mogli pristojno da žive od svog rada.

Vreme zbivanja: Prošlo, sadašnje, a ja bih dodao i buduće.

Srbija

Ja znam sva tvoja lica,

svako šta hoće, šta nosi,

gledao sam sve tvoje oči,

razumem šta kažu, šta kriju.

Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,

ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.

 

Ej, piju od tuge, od znoja, od muke,

od noći, od sijerka koji se teško melje.

Ja sam u mlinu, sred buke

žrvnja, čuo sve tvoje želje,

 

i brige tvoje,oj, Srbijo među pesmama među šljivama

oj, Srbijo među ljudima

na njivama,

oj, Srbijo među pesmama,

među stadima,

oj, Srbijo, pesmo među narodima.

 

Pesmo tužna, meka si milošta

što plače kao krv grožđa,

kao suza mošta,

kao onaj poljubac,

onaj miris perja što utka

u gugutanje svoje gugutka.

 

Oj, milošto meka, klik si divlje plovke

nad jarom iz koje stasa

crveni ugalj sunca

u zrnu svakog klasa,

 

ali bosa pesmo gluve žalopojke,

kad prestaju pesme,

kad počinju psovke?

Gladna ruke, slepe jadikovke,

kad će hajduk bune iz tebe da grune?

 

Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje

zalud je oranje, zalud je letina?

Kletve i kletve, za čije

je truplo kravlje

nabrekla Mačva od žita,

oteklo Pomoravlje,

bure u bune, za čije se zube lavlje

dimi od mleka ovca i dimi planina,

kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?

 

Kroz mukle lance dana,

koža suvonjavih.

Svu su je proderali duboki rovovi bora.

Od rovovskog rata od zemlje poplavi

i skori se lice preko gladi - kora;

 

to lice što nije lice, ti dani što nisu dani;

ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;

trnje im ne može ništa i ništa - udari… A svako od tuge za dan

kao vek čitav osta.

 

I zbrčka se, oj, Srbijo među bunama, među šljivama,

oj, Srbijo među ljudima

na njivama,

oj, Srbijo među pesmama,

među brdima,

oj, Srbijo,

pesmo među narodima.

 

Tužna pesmo, majko stara,

brat nam je u taljigama dovukao iz grada

kamenu ploču, kamenog dinara,

za med našeg znoja, vino našeg rada.

 

A đikaju deca ;u lazigaćama,

pod kosom,

u blatu, među svinjama,

među patkama,

hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više postom,

više bajkama, uspavankama, više gatkama,

 

i pokrivaš ih mrakom što tako teško pada;

da gnev po cele noći do oblaka pali;

bunom iz koliba, polja, vinograda,;

pevajući srcem što sebe ne žali

niz sedmu rupu na krajnjoj svirali,

 

Oj, Srbijo među bunama,

među šljivama,

oj, Srbijo među ljudima

na njivama,

oj, Srbijo među pesmama u grudima,

oj, Srbijo,

buno među narodima.

Analiza pesme

Na samom početku pesme jasno se vidi da je pesnik veliki poznavalac Srbije i svih njenih mana, vrlina i tajni. Ponovljenim izrazima, "ja znam": snažno je naglašena njegova srođenost sa zemljom i svim njenim licima. Srbija sa mnogo lica i mnogo očiju, s mnogim ustima i mnogim mislima - to je srpski narod različitog statusa, položaja, karaktera i mentaliteta. Svako lice ima svoja htenja i svoj specifičan lik koji nosi svoje prepoznatljive osobine. Oči mnogo kazuju, ali u njihovim dubinama se kriju i mnoge tajne. Tu najdublje tajne može da zna samo pesnik jer je ona njegova domovina i dobro je poznaje. Otadžbina je sve ono što se ispoljava preko lica, kroz oči, rečima koje usta izgovaraju. Ta usta imaju svoju ljubav i svoje piće, a pesnik zna šta ona ljube i šta piju. Ona od tuge, od znoja, od muke. Ta tuga, znoj i muka slika su teškog života srpskih seljaka, a oni i jesu prava Srbija. Srpski narod je patio i mučio se vekovima, ali nikada nije posustao. Kada je najteže, Srbija je pevala i pesmom bedi prkosila. Često je bila u ropstvu, pod tiranijom tuđina i moćnika, ali ipak raspevana, hrabra i postojana. Njena pesma je tužna, ali meka, topla i mirisna. Tužna je kao krv grožđa i suza mošta, a meka i mirisna kao perje i grleni glas gugutke. Za pesnika Srbija je “pesma među narodima”. Ovim izrazom on iskazuje svoje veliko oduševljenje i ljubav koju prema njoj oseća. Srbija je za njega zemlja među zemljama kao najlepša pesma među pesmama. Bez obzira na sve mane koje poseduje, njegova ljubav je ogromna, uzvišena i nepromenjliva. Srbija je vesela i tužna, svetla i mračna, nežna i gruba, otvorena i tajanstvena, mirna i buntovna, puna mana i vrilina. Bogata je šljivama, njivama, stadima, brdima, pesmama, mekotom, pitomošću i nežnošću, ali siromašna i bosa. Ona je pesma gluve žalopojke, gladnih ruku i slepe jadikovke. Pesnik bogatstvo i bedu Srbije stavlja jedno naspram drugog. Nabrekla Mačva od žita i oteklo Pomoravlje gladuju jer je bogatstvo oteto i nepravedno prisvojeno. Dugi nizovi muklih dana donose starenje i propadanje, "rovove bora", zemljanu boju i skorelo lice. Niti su dani ljudski dani, niti su lica ljudska lica. Dan i život u Srbiji, toliko je težak da se u jednom danu ostari "kao čitav vek". Život seljaka je mukotrpan, a svaki njegov zarađeni dinar je težak i tvrd kao kamena ploča. On je “med znoja" i "vino rada", dobro koje čovek stvara uz ogromne napore. Bogatstvo, beda, lepota, radost i tuga spojeni su u jedno i sve je to konačno Srbija. Ali i pored toga što se u njoj teško živi i opstaje, pesnikova ljubav ostaje ista i nepromenjena. Bez obzira na muke, glad i trpljenje, Srbija je i dalje za njega “pesma među narodima”. Ona se stalno bori, prkosi svim nevoljama, obnavlja se i kroz istoriju opstaje. Njena deca rastu u blatu, među svinjama i patkama, uz post i glad, uz uspavanke, bajke i gatke. Sva ta beda života utiče na odrastanje i kada dete postane čovek u njemu počinje da tinja napeta buna. Bunu diže koliba, čovek sa polja i iz vinograda, koji peva i kada gine. Cela Srbija je je "buna među narodima", nezadrživi buntovnik koji ne trpi ni jaram ropstva, ni nepravdu ljudsku. Svako ko voli svoju zemlju, saoseća sa njenim patnjama, divi se svome narodu i njegovoj pesmi na usnama i kada je najteže. Ovom pesmom Oskar Davičo nam pokazuje koliko poznaje i voli svoju domovinu i poručuje nam da samo onaj koji je silno voli, može i da je potpuno upozna. Srbija ima mane i vrline, puna je dobrog i zlog, ali je treba voleti i u dobru i u zlu, jer vera i ljubav prema njoj održavaju pojedinca i celokupan narod i doprinose da uprkos stradanjima opstane i prebrodi sve nedaće. Poema "Srbija" spada u najlepše pesme Oskara Daviča. Ona je to po skladnoj kompoziciji, zvučnosti, snažnoj sadržini i bogatom registru osećanja i raspoloženja. Napisana je 1939. godine u vreme izuzetno teških ekonomskih i socijalnih prilika u Srbiji, a objavljena je 1950. godine u knjizi pesama Višnja za zidom. Spada u autorske lirske pesme sa rodoljubivim i socijalnim elementima. Cela pesma je monolog pesnika u obliku APOSTROFE. Pesnik se obraća Srbiji iz strofe u strofu. On niže činjenice o njenom stanju i položaju, o njenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Apostrofa se ostvaruje formom drugoga lica (Ja znam sva tvoja lica, Pesmo tužna, meka si milošta ...), ali i oblikom vokativa (Oj, Srbijo). Pesnik govori o domovini Srbiji, slikajući njen socijalni, istorijski i duhovni portret, prikaže svoju stopljenost sa njom u svakom pogledu i tako iznosi svoja duboka rodoljubiva osećanja. U pesmi dominira socijalni motiv, motiv tuge i teškog života (tuga, znoj, muka, noć, mleveni sijerak; žalopojke, jadikovke, sećanje na hajduke; psovke, zaludno oranje i letine i kletve; suvonjava koža, rovovi bora, lice kao kora; ranjena lica kao tabani koji ne osećaju trnje; tuga, taljige, kamena ploča, kameni dinar, med znoja, vino rada; deca u lažigaćama, blatu, među svinjama, hranjena prosom, postom, bajkama, uspavankama i gatkama). Iz toga motiva proističe i motiv postojanosti, žilavosti i neuništviosti domovine, kao i duboke pesnikove vere u nju i njen slobodarski duh, odnosno motiv rodoljubivosti, pesnikova potpuna poistovećenost sa svojom otadžbinom i duboka ljubav koju prema njoj oseća. On pronalazi Srbiju u svemu oko nas, veliča je i iskazuje ljubav i razumevanje prema svim njenim licima (tuga, krv grožđa, suze mošta, poj gugutke; divlja plovka, sunce, zrno klasa; poziv na bunu – „Početak bune protiv dahija”, „Mačva nije sita”; veličanje domovine i spremanje bune u tajnosti; buna od srca u celoj Srbiji, gnev, noć;). Duboko portresen socijalnom nepravdom koja najveći trag ostavlja na radnicima i seljacima, on borbenim tonom poziva na bune i ustanke – borbu protiv ugnjetavanja, pred kojom nije mogao da ostane ravnodušan.

Jezik i stil

EPITETI:

tužna, meka, divlje, bosa, gluve, gladna, slepe, kravlje, lavlje, mukle, duboki, krajnjoj.

KONTRAST:

pesme i psovke; prestanak pesama i početak psovki; oranje i letina; „to lice što nije lice”, „ti dani što nisu dani”, dan i vek; lice i tabani; srećna i nesrećna Srbija; pevati i žaliti; divlja plovka i zrno klasa; kravlja trupla i lavlji zubi; planina i Mačva; Mačva i Pomoravlje.

GRADACIJA:

groblje je zemlja, voda, vrt i gradine, brda i doline, stopa, grob do groba; „koji su te napred zvali (koji su te ojačali) koji su ti krila dali”; „bez njih bi se malaksalo - bez njih bi se brzo palo”.

METAFORA:

tvoja lica, tvoje oči, mislim tvoju misao, znam tvoja usta, pesmo tužna, milošto meka, gladna ruko, bosa pesmo gluve žalopojke, Srbijo pesmo, majko stara, Srbijo druže, buno među narodima; Srbija među pesmama, među šljivama, među ljudima na njivama, među stadima, pesma među narodima; krv grožđa, suza mošta; crveni ugalj sunca; bosa pesma; gluve žalopojke; gladna ruka; slepe jadikovke; hajduk bune; mukle lance dana; duboki rovovi bora; Srbija među brdima; „med našeg znoja, vino našeg rada”, deca u lažigaćama; „Srbijo među pesmama u grudima”; „niz sedmu rupu na svirali”.

POREĐENJE:

meka si milošta što plače kao krv grožđa; kao suza mošta; kao onaj poljubac, kao miris perja; „ta lica kao tabani”, „A svako od tuge za dan / kao vek čitav ostari.

HIPERBOLA:

„da gnev po cele noći do oblaka pali” (personifikacija) – „a svako od tuge za dan (kao vek čitav ostari) i zbrčka se.

PERSONIFIKACIJA:

Srbija u celoj pesmi ima osobine živog bića; predstavljena je kao biće sa više lica i više očiju, ima oči koje govore i kriju; ima misao iza čela; ima usne koje ljube i piju; bosa pesma, gluve žalopojke; gladna ruka; slepe jadikovke.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O pesniku

Oskar Davičo je srpski pesnik i književnik. Rođen je u Šapcu, u činovničkoj porodici jevrejskog porekla. Školovao se u Šapcu, Beogradu i Parizu (Sorbona). Diplomirao je francuski jezik i književnost. Radio je kao srednjoškolski nastavnik u Šibeniku, Beogradu i Bihaću. Kao član KPJ, aktivno se uključuje u međuratni politički život. Postaje sekretar MK KPJ u Bihaću. 1932, uhapšen je, i od Suda za zaštitu države osuđen na 5 godina zatvora. Kaznu je odslužio u KPD Sremska Mitrovica. Od 1938. do početka rata živi između Zagreba i Beograda. 1940. je isključen iz KPJ zbog toga što je objavio neka dela u časopisu Pečat Miroslava Krleže. Kad je počeo Drugi svetski rat, Davičo je boravio u Splitu gde se bavio ilegalnim radom. Tu je uhapšen i interniran na ostrvo Korčula, a potom i u zatvor u Italiji. Iz zatvora beži 1943. i vraća se u domovinu gde stupa u redove Prve proleterske divizije gde ostaje do oslobođenja. 1945. uključuje se kao novinar u rad novoformiranog TANJUG-a, a potom prelazi u "Borbu" i "Glas". Izveštava kao dopisnik sa suđenja u Nirnbergu; u Grčkkoj gde prati Markosove partizane (doživljaje iz Grčke opisaće 1947. u knjizi "Među Markosovim partizanima"). Posle toga napušta novinarstvo i bavi se isključivo književnošću. Bio je jedan od urednika časopisa Nova misao (1953-1954). 1955. postaje osnivač i urednik novina Delo. '80-tih osniva i uređuje u Sarajevu časopis Dalje. Umro je u Beogradu 1989.godine. P.S. Imao sam čast da na časovima književnosti 1968. sretnem Oskara Davića. Sećam se da je jedanput prisustvovao ispitima iz narodne književnosti i javno zamolio svog prijatelja prof. dr Vladimira Jovićića da tog dana sve devojke moraju položiti - da, veli, ne budem baksuz. Pomenuti prof. dr Vladimir Joviča nam je stalno ponavljao da odličan poznavalac teorije književnosti ne može biti DOBAR pisac. Onda se 80-ih godina prošlog veka pojavi njegov roman Bio jednom jedan čovek. Uzmem knjigu, pročitam nekoliko stranica i uverim se da je profesor bio u pravu.

 

 

CONTACT