Наш најпознатији комедиограф
Нушић је рођен у
Београду као Алкибијад Нуша у
цинцарској породици Ђорђа и Љубице Нуше. Његов отац је био угледни трговац
житом, али је убрзо после Нушићевог рођења изгубио богатство. Породица се
преселила у Смедерево, где је Нушић провео
детињство и похађао основну школу и прве две године гимназије. Преселио се
у Београд, где је матурирао. Кад је напунио 18 година, законски је
променио своје име у Бранислав Нушић. Дипломирао је на правном факултету у
Београду 1884. године.
Нушић се борио у Српско-бугарском рату
1885. године, који га је затекао на служењу
редовног војног рока. Након рата је објавио контроверзну песму „Два раба“
у „Дневном листу“, због које је осуђен на две године робије. Песма је
исмевала српску монархију, а посебно
краља Милана.
Осим под својим именом, писао је и под псеудонимом „Бен Акиба“
Преминуо је 19. јануара 1938, а тог дана
фасада зграде београдског Народног позоришта била је увијена у црно платно.
Radnja počinje tako što
Jerotije, sreski kapetan, po navici, čita tuđa pisma. Ovog puta
pismo je njegove kćerke Marice. Iz pisma
se vidi da devojka ima momka, pa Jerotije zove suprugu
Anđu da to razjasne. Ona se, naravno sa
mužem u svemu slaže, osim što je pismo otvarao bez saglasnosti Marice.
Zaplet nastaje kad stigne strogo
poverljiv telegram iz
Ministarstva unutrašnjih dela. Sadržaj je šifriran, i polupismeni
pisar Vića, ulizica i karijerista, čita
kapetanu. Sadržaj tako razjašenih šifri je smešan i besmislen.
Međutim, kapetan, kao stari lisac, hvata se za sintagmu
"kljukana dinastija" i pretpostavlja da
je nešto protiv dinastije. Slede još neka tumačenja, ali napokon
shvate da tu nije nešto uredu. Ispostavi se da brzopleti Vića nije
koristio pravu šifru. Kad napokon odgonetnu sadržaj, vidi se da
ministar sumnja da se u njihovom srezu nalazi inkognito lice koje sa
sobom nosi revolucionarne i antidinastičke spise i pisma.
U
međuvremenu ide scena kod mamurnog pisara Žike. Izvesni gospodin
Miladin, gazda iz sela Trbušnice, koji,
računajući na to što pisar kod njega ima dug, hoće nekom jadniku
ponovo da naplati dug. Smešne scene se ređaju. U drugoj kancelariji iz
dosade pisari se šale tako što su gospodinu Tasi
u stolicu nabili špenadlu, on seo i iskrvavio.
Ipak,
glavni tok radnje usmeren je ka otkrivaju sumnjivog lica. Zna se
jedino to da je mlad čovek, pa idiotski smešno deluje Vićin predlog da
uhapsi gazda Spasoja koji ima više od 60 godina.
Vića,
zatim predlaže da angažuju sreskog špijuna
Aleksu Žunića. Ovaj, kad dođe, kapetanu pruži svoju vizit-kartu
na kojoj piše da je špijun. Kapetan se "krsti" što je to obelodanjeno.
Međutim, Vića kaže: "Dok je krio, ništa nije
mogao da dozna, a sad mu svi jedni protiv drugih kazuju".
Pošto je
Aleksa "otkrio" da se sumnjivo lice nalazi u hotelu "Evropa", jedinom
u gradiću, napravljen je plan napada. Kapetan, kao prvoklasna
kukavica, bira najbezbednije mesto. Naravno, i ova družina
nespretnjakovića uz veliku halabuku uspeva da uhapsi "sumnjivo lice"
bez većeg otpora. Kapetan trči da telegrafiše ministru, radujući se
unapred većoj klasi (činu u službi).
Sledi "stručno"
saslušanje. Da bi sve bilo po zakonu, neophodna su dva svedoka. Jedan
je već pomenuti seljak iz Trbušnice Miladin, a drugog vade iz zatvora
(gazda Spasa), koji nema neku veću
krivicu, jer je samo rasturao lažne dinare. Nušić ovim primerom hoće
da naglasi da ništa nije tako veliki zločin prema antidinstičkim
stavovima. Smešne situacije grade se na zabuni. Kad nedužnog mladića
počnu ispitivati, on se, razumljivo, protivi.
Vrhunac radnje je kad se optuženik
energično suprostavi oduzimanju "spisa", tvrdeći da su to njegove
privatne stvari. I što se on više protivi, sumnja je veća. Napokon
počinje čitanje. Prvo jedne cedulje na kojoj stoji "Protiv zatvora".
Kapetan se silno obraduje, ali se ispostavi da je to recept protiv
stomačnih problema. Kad uzmu čitati pismo, mladić skoči, ali ga
savladaju.
Pošto
istragu vodi Vića, on čita pismo iz kojeg
postaje jasno da ga piše Marica. Na početku ona ocrni vlastitog oca,
napominjući da je starovremen i glup.
Kapetan se protivi daljem čitanju. Vića neće ni da čuje. Međutim, kad
počne vređati njega, pišući da je preispoljni klipan, koji liči na
petla, on se protivi, ali sad kapetan insistira. Vića demonstrativno
odlazi.
Rasplet počinje kad se iz dalje istrage nesumnjivo utvrdi da uhapšeno sumnjivo
lice nije niko drugi nego apotekar Đoka, Maričin momak. Stiže i Marica
i grleći Đoku, potpuno razjašnjava zabunu. Bruka je pukla, kapetan
razgoni sve, udarajući seljake nogom u zadnjicu. Kaje se što je
brzopleto poslao telegram. U međuvremenu stiže i drugi telegram iz
Ministarstva gde stoji da je sumnjivo lice uhvaćeno u drugom srezu, a
kapetanu se savetuje da privede i ovo lice na dalju istragu.
Raspamećeni kapetan traži savet od notorne pijandure pisara Žike. Ovaj
mu savetuje da ode lično ministru i da ga podmiti uz objašnjenje. Kapetan zaključi
da je to dobro i reši da tako i učini.
Kapetan Jerotije, tipičan je
predstavnik državnog činovnika kneževine Srbije. Odan dinastiji,
pa mu se opraštaju sitni prekršaji. Iznad svega voli vlast i sve
čini da bi napredovao u službi. Oko sebe okuplja poslušne ljude,
opraštajući im protivzakonito bogaćenje. Za njega vlastita kćerka
kaže da je starovremen i glup, ali ovo poslednje ne dolazi do
izražaja, jer je okružen većim benama. Iznad svega najviše voli da
čita tuđa pisma, pa je zbog te osobine jednom izgubio službu.
Vića je beskrupulozni
karijerista, koji ne bira sredstva za lično bogaćenje. Želi se
oženiti kapetanovom kćerkom da bi učvrstio svoj položaj. Za njega
je dinastija, kako kaže Jerotije, krava muzara i na njoj najviše
zarađuje tako što bez velikog razloga hapsi ljude, a onda ih uz
veliku nadoknadu oslobađa. Za njega bi se moglo reći: "Zakon, to
sam ja". Najbolje ga je okarakterisala Marica, rekavši da je
klipan, lopov i da liči na petla.
Žika je notorna pijanica. Za
razliku od Viće, on se zadovoljava sitnim plenom, najčešće u vidu
pića i kućevnih potrepština. Iako večito mamuran deluje razumno i
dobroćudno. A zanat je "pekao" ne kao ondanašnja mladež: godinu
dana, pa u stariji razred, nego ti je on išao dve, pa i tri godine
u isti razred dok nije "ispekao" zanat. Pošto nema drugih mana,
kapetan mu njegov "odlazak u srez", tako se ovde kaže kad neko ne
dođe na posao, gleda kroz prste.
Sporedni likovi
Marica i Đoka jedine su pozitivne
ličnosti, a njihova veza urok komedije. Oboje žele da se otrgnu iz
učmale sredine, da žive svoj život, što je u to vreme odista bilo
revolucionarno ponašanje.
Anđa, kapetanova supruga, ima
epizodnu ulogu. Ne razlikuje se mnogo od svog muža s kim se u puno
čemu slaže. Što bi narod rekao: "Našla krpa - zakrpu".
Gazda Miladin, seljak iz Trbušnice,
matori lisac i ulizica, želi da po drugi put nekom jadniku naplati
dug, računajući pri tome na korumpiranu vlast.
Gazda Spasa je još jedan tipičan
predstavnik mutivoda. Rastura lažne dinare. Pri tom i on računa da
će se lako izvući, ako "podmaže" korumpirane činovnike.
Aleksa Žunić, sreski špijun,
takođe tipičan predstavnik ondašnjeg društva. Mada prilično
priprost, on je "otkrio" da može profitirati na ljudskoj sklonosti
ka cinkarenju.
Pisari Tasa i Milisav su tu samo
da smeha bude više. Oni, doduše, svojim pojavama ilustruju
administrativni aparat toga doba. Iako u poodmaklim godinama, oni
jedni s drugim sprdaju se poput male dece; podmeću čiode u stolice
i slične stvarčice; gađaju se spisima, a u fijokama drže donji veš
i čarape.
Pandur Joca se pojavljuje samo
kao ilustracija da u sreskom načelstvu mora biti i jedan
policajac.