POLJSKI NOBELOVAC HENRIK SJENKJEVIČ
(Henryk Sienkiewicz) (1846-1916)
Rođen 5. V 1846. godine u Voli Orkzejskoj u Poljskoj, umro 15. 06. 1916.
u Veveu, Henrik Sjenkjevič je vrstan poljski
realista. Poljski književnik,i dobitnik Nobelove nagrade za roman "Quo
Vadis" 1905.godine. Njegovi romani su
realistički; prate događaje ljudi koji prolaze kroz stvarne probleme i
avanture. Proputovao je mnoge evropske države, proučavao je rimsku
prošlost, pa i istoriju Poljske. Pisao je istorijske romane o Rimu "Quo
Vadis" kao i o romantičarskoj- istorijskoj ljubavi prema svojoj zemlji o
čemu je napisao tri značajnije knjige: "Ognjem i mačem, Potop, Pan
Volodijovski". Pisao je i novele iz seljačkog života svoje domovine.
"Kroz pustinju i prašumu
je avanturistički roman koji prati avanture dvoje dece kroz Afriku. Pre
nego što je napisao ovaj, a i mnoge druge romane, Sjenkjevič je posetio
i Afriku iz koje je napisao "Pisma iz Afrike".
"Ognjem i mačem, Potop, Pan Volodijovski" su romani koje je pisao o
prošlosti svoje zemlje. Opisivao je kako su se Poljaci časno borili, ko
je gubio, a ko pobeđivao.
Sjenkjevič je bio veliki rodoljub. Zakleo se da će uvek braniti svoju
zemlju ako bude bila na cedilu. Bio je željan budućnosti i sveta koje će
proživeti.
Sjenkjevič je završio filologiju u Varšavi, putovao po Nemačkoj,
Francuskoj i Engleskoj i slao poljskim novinama putopise potpisane
pseudonimom Litvos (Litwos). Mnogo toga je kasnije čuo o velikim piscima
poput Dostojevskog i Tolstoja. On je žudeo za nečim novim, za nečim što
još nije u svetu bilo otkriveno.
Umro je u Švajcarskoj 1916. godine i ta smrt ga je omela u nečim što je
hteo da ostvari: da se vrati u svoju domovinu i da pokuša da spase
Poljsku, ma u kom položaju da se ona nalazila. Sjenkjevič je ostao
najbolji poljski prozaik druge polovine
19-tog veka.
Kroz pustinju i prašumu
Insert iz filma Kroz pustinju i prašumu
Književna vrsta:avanturistički roman
Književni rod: epika
Tema: Otmica dece Nele i Staše i njihovo spasavanje.
Ideja (poruka):
Utkana je u pohvalu hrabrosti i snalažljivosti s ciljem da se među mladim čitaocima neguje duh
patriotizma. "Poljska neće propasti ako ima sinove kakav je bio mladi Tarkovski.
Mesto i vreme radnje:
Egipat, Port Said, Afrika krajem 19-tog stoleća.
U pozadini priče o otmici dvoje dece kao strašan dekor poslužio je ustanak mahdista u
Sudanu (1873/74. godine). Taj ustanak, protiv Egipta, ustvari, bila je borba protiv širenja engleskog
kolonijalizma. Stav pisca prema ustanku izrazito je negativan, a
njegova ocena netačna i tendenciozna, što valja imati u vidu prilikom
čitanja ovog dela.
Fabula
Zaplet
počinje hapšenjem Smajina, njegove žene Fatime i njihove dece zbog
toga što je Fatima rođaka Muhamed-Ahmeda Mahdija, vođe ustanka u
Sudanu. On, naime drži veći broj Evropljana u zatočeništvu i nehumano
s njima postupa. Egipatska vlast pod snažnim uticajem Engleske došla
je na ideju da Smajina i njegovu porodicu menja za zarobljene
Evropljane. Smajin ubedi vlasti da će on uspeti da nagovori Mahdija da
pusti zarobljenike. Međutim, izneveri obećanje i pređe da se bori na
strani ustanika. Fatima i deca ostaju u kućnom pritvoru. Ona, zatim,
odlazi kod gospodina Raulisona, Nelinog oca, koji je kao jedan od
direktora društva Sueckog kanala imao izvesnog uticaja na vlast, i
moli ga da se kod vlasti zauzme za njeno oslobađanje. Istovremeno,
pak, tajno šalje pismo Hamisu da otme Nelu, osmogodišnju Engleskinju,
i Stašu, četranestogodišnjeg Poljaka, i odvede ih Smajinu kao taoce do
njenog oslobođenja. Pošto su gospodin Raulison i Vladislav Tarkovski, Stašin otac i
glavni inženjer istog društva, morali otići van Port Saida da
nadgledaju radove, bilo je dogovoreno da Hamis povremeno k njima
dovodi decu. On koristi tu priliku da uz pomoć Idrisa i Gebra otme
decu. Tri dana njihovi roditelji uzalud su čekali na dogovorenom mestu, a onda shvate da su deca oteta, pa
organizuju poteru. Karavan sa otetom decom skreće sa dogovorenog puta i prelazi u galop. Kad Staša vidi da
kamile ne "lete" samovoljno, već da ih beduini šibaju, shvati da su
oteti, i tu neprijatnu vest saopštava Neli. Predloži joj da bace
rukavice kako bi ih potera mogla lakše pratiti. Međutim, rukavice
pronađe Gebr i bičem udara Nelu, a Staša skoči da je odbrani, ali
posle neravnopravne borbe, bude bičevan. Ko zna kako bi se to završilo
da Idris ne zaustavi svog brata, nazvavši ga ludakom, reče da deca
moraju Smajinu stići živa. Na putu kroz pustinju karavan nailazi na niz prepreka od kojih su, pre
svega bile vremenske nepogode izazvane silnim olujama, žegom i kišom.
Staša sve vreme razmišlja o begu. U jednoj prilici, dok su ostali
spavali, dočepa se puške i municije, ali ga oda radosni Sabin lavež.
Otmičari pobesneše i brzo ga savladaju. Gebr mu čak htede odseći desnu
ruku, ali ga opet zaustavi Idris. U međuvremenu Mahdi je zauzeo
Kartum, pa se broj njegovih pristalica stalno uvećavao. Čak i Sudanci
iz potere pređoše na stranu otmičara. Staša poče da gubi nadu za spas.
Računao je jedino s tim da će ih Smajin poštedeti radi razmene. Kad
su posle niz dogodovština stigli kod "proroka" Mahdija, on od dečaka
zatraži da pređe u islamsku veru. Pošto to Staša odbi, Mahdi ih
pošalje na dalek i težak put uveren da će na tom putu umreti. Tako će
on u očima sveta ostati milosrdan, a i osveta neće izostati.
Otmičari su bili razočarani slabom nagradom za veliki trud i nerado su
pristali na novo putovanje, pa su bili ljuti na decu. Pred sam put
umre Nelina dadilja Dina. Da bi mladu Engleskinju utešili, dodele joj
novu sluškinju crnkinju Meu. Kako je u mestima kroz koja su prolazili
bilo malo hrane, deca su skoro gladovala. Kad je Staša za novac, što
im je dao jedan dobroćudni Grk, kupio malo urmi i pirinča, Gebr mu
otme hranu. Staša je morao da radi teške poslove, pa čak i da prosi da
bi prehranio malu Nelu, a on je jeo samo kukuruz ukraden od kamila.
Istovremeno, davao joj je i kinin (lek protiv groznice), a sam ga nije
uzimao.
Vrhunac radnje je kad otmičari na putu ka Smajinu kroz klanac naiđu na lava. Kako ga
nisu mogli zaobići, Gebru pade na um da zakolje svog roba, mladog
crnca Kalija. Staša ga odvrati od zle namere, i zatraži pušku da ubije
lava. Gebr i ostali se složiše. Staša zgrabi pune šake metaka i pušku.
Ubije lava, a onda i Gebra i Hamisa. Beduini umesto da beže, potrče k
Saši da ga zakolju, ali nisu prešli ni desetak koraka i oni padoše
pogođeni mecima. Deca su konačno bila slobodna. Sad ih je bilo četvoro: Nela, Staša,
Mea i Kali. Nela je bila strašno potresena jučerašnjim užasnim
prizorom i nije mogla spavati. Budan je bio i Staša, koji je i sebe i
Nelu ubeđivao da je morao ubiti otmičare, jer je bilo: "oni,
ili mi". Jedno vreme deca su išla kroz klanac, a potom pređoše u
džunglu. Tamo jedne noći umalo da nastradaju od lavova. Spas su našli
na obližnjem drvetu. Lavovi, pak, rastrgnu tri konja, pa su deca
sutradan jedva pronašli dva konja i magarca sa opremom. Ponovo se
vraćaju u klanac, ali tu naiđu na stenovitu prepreku, koja je u
zarobljeništvu držala i jednog slona. Staša je hteo da mu prekrati
muke, jer je bio na umoru od gladovanja. Nela to nije dopustila, pa su
slona morali da hrane. Onda je za Stašu došao najteži trenutak. Nela
se razbolela od groznice, a kinina nije više bilo. Preživela je prvi
napad, ali kad je posle desetak dana stigao i drugi, bila je tako
iscrpljena da je buncala i nije mogla da hoda. Staša je mislio da je
to kraj za devojčicu. Obrt
(peripetija): Međutim, Kali spazi u daljni dim, i Staša bez oklevana, bez obzira na opasnost,
pešice kroz prašumu, još te noći pođe da traži lek. Imao je sreće jer
kraj vatre spazi belog čoveka u krevetu. Bio je to izvesni Švajcarac
Linde, koga je ranio divlji vepar. Linde mu da ne samo kinina, već i
konja da se može brže vratiti. Nela se počela oporavljati, a Staša u
znak zahvalnosti, obilazio je ranjenika. Međutim, posle tri dana Linde
umre, pa Tarkovski u svoj logor povede njegovog slugu, crnca Nasibu.
Staša je iz švajcarčevog logora preneo dosta pušaka i municije. Sad više nije
brinuo da li će imati dosta baruta. Napravio je improvizovanu minu i
razneo stenovitu prepreku. Put je bio slobodan. U međuvremenu Nela je
pripitomila slona i dala mu ime King. Po Lindeovom savetu otišli su na
obližnju planinu gde je na visoravni bilo prazno crnačko selo.
Tu su se oporavljali, jer je bilo hrane i pitke vode u izobilju. Deca su od ribljih mehurova i
hartije pravila zmajeve na kojima je bila ispisana poruka za spas.
Bilo je i drugih zanimljivih zbivanja. Ogromna gorila bila je ugrabila Nasibu. Nelin pas Saba je pritekao u pomoć,
ali majmun ga umalo ne ubi. Problem je rešio King tako što je
zver uhvatio surlom, bacio je i kljovom dotukao.
Nakon izvesnog vremena, morali su na put. Nerado napustiše planinu. Išli su
džunglom i s vremena na vreme nailazili na crnačka sela. U
jednom od njih meštanima Kali predstavi Nelu kao dobrog duha
Mzimu. Ta priča se ponavljala. U
drugom selu poglavica se pohvali neobičnim fetišem koji je
stigao s Meseca, a Staša prepozna u njemu jednog od onih
zmajeva, pa odluči da ih i dalje pravi i šalje.
Posle niz peripetija naša družina stiže u selo Va-Hima, plemena gde je
vladao Kalijev otac Fumba. Međutim, baš tad je vođen rat sa susednim
plemenom. Va-Hima odnese pobedu, ali u borbi pogine stari
Fumba. Tako Kali postane novi kralj. Karavan se ovde zadržao
tri nedelje dok nisu kako-tako obučili crnce da rukuju
puškama. Pred polazak Kali saopšti Staši da će ih on pratiti
do velike vode. Tarkovski se u početku protivio, jer je Kali
mogao ostati bez prestola, ali na kraju pristane. Posle nekoliko
dana putovanja, planinski predeo zameni ravnica. Ovde ih zadesi velika nevolja, jer su vračevi iz
Kalijevog plemena ubili stražara i odneli sa sobom mešine sa
pijaćom vodom. Ali su i sami nastradali od nekih Međutim, karavan
osta bez vode. Jaka žega pojačavala je žeđ, i družina je bila
na kraju snaga.
Idi na vrh stranice!
Preokret nastaje kad Saba
pronađe paket sa signalnim raketama. Staša je brzo ispalio
jednu, pa drugu, a onda je s druge strane stigao odgovor u
vidu signalne rakete. Ljudi iz oba tabora pohitaše u susret
jedni drugima. Bili su to stari Stašini prijatelji kapetan
Glen i doktor Klari, koji nisu imali za cilj da traže otetu
decu.
Epilog: Kapetan Glen i
doktor Klari našli su jedan od onih zmajeva i odluče da traže
decu. Pošto su naši junaci dobili hranu i vodu, radost zavlada
u kapetanovom logoru. Put natrag poče trećeg dana. To je
istovremeno bio i dan rastanka sa Kalijem. Pri rastanku
prolilo se mnogo suza. Deca i kapetan usput su pričali o
doživljajima. Staša sazna da Mahdi više nije među živim, jer
je umro od infarkta. Odmah po povratku u Port Said, gospodin
Raulison odvede Nelu u Englesku. Stašu otac dade u školu
u Aleksandriji. Deca su pisala jedno
drugom skoro svaki dan, ali se nisu videli deset godina. Onda
su se venčali. Mladi bračni par živeo je u Engleskoj do smrti
Nelinog oca. Zatim odluče da pođu na putovanje po mestima gde
su kao deca bili. Na kraju nastane se u Poljskoj gde su živeli
sa osedelim Stašinim tatom.
Glavni likovi
U galeriji
likova romana "Kroz pustinju i prašumu" centralno mesto pripada Staši i Neli.
Staša, Stanislav Tarkovski, bio je pomalo uobražen i samohvalisav, ali je učio odlično. Odvažan
je, iskren, umešan i hrabar ( vidi scenu kad se suprotstavlja starijem
i snažnijem Gebru da zaštiti Nelu). Često se ponaša kao odrastao
čovek. Hrabrost dolazi do izražaja i onda kad odbija da prihvati
islamsku veru. Istovremeno, vrlo je osetljiv, nesebičan i plemenit.
Radi i prosi da bi dobio malo urmi i pirinča za Nelu, a on jede samo
kukuruz ukraden od kamila. Brine se za njeno zdravlje, pa joj daje lek
protiv groznice, a sam ga ne uzima. Kad se razbolela, bez oklevanja
traži kinin. U teškim situacijama u stanju je suočiti se sa nedaćama.
Rođen je u Port Saidu kao čedo pustinje. Bio je odličan jahač, dobar
strelac i u svojoj 14-oj godini jedan od najboljih plivača. Naučio je
mnoga narečja afričkih plemena, govorio engleski, francuski i poljski. Nela,
osmogodišnja devojčica zelenkastih očiju sa anđeoskim licem, bila je
privržena ocu i svom velikom zaštitniku Staši. Hrabra je kad svojim
telom štiti Stašu od bičevanja; plemenita jer neguje iznemoglog slona.
Sporedni likovi
Likovi Arabljana slikani su sa
naglašenom notom verskog fanatizma.
Među njima po tome se, ali i po okrutnošću, ističe Gebr
(vidi kako bičuje Nelu i Stašu), ili kad hoće Staši, za kaznu da
odseče desnu ruku. Sujeveran je i bogobojažljiv. Njegov brat
Idris, takođe, bogobojažljiv, ali je
human ( spasava Stašu od ludačkog bičevanja, sprečava
Gebra da Staši odseče ruku). Razuman je, ali gramziv i slavoljubiv
(Sanjao je da će ga zbog otmice dece Mahdi obasuti zlatom i da će ga
učiniti bar emirom).Hamis, glavni organizator otmice, takođe sujeveran, ali civilizovan. U dubini
duše zao, ali to prikriva. Kad pomisli da je došla potera, kleči pred
Stašom i moli za oproštaj, ali čim se situacija promeni, na sceni je
njegovo pravo lice, lice verskog fanatika.
Mahdije bio čovek srednjih godina, upadljivo
gojazan i skoro crn, tetoviranog, okruglog lica nalik na crteže koji
predstavljaju pun mesec. U jednom uhu imao je veliki kolut od
slonovače. Nosio je belu odeću i belu kapu. Kao verski fanatik i dobar
govornik saživeo se sa ulogom božijeg izaslanika; umeo je da svoje
besede oboji jakim emocijama (vidi kako plače dok veliča rat protiv
"nevernika") i tako pridobije ogroman broj pristalica, koji je stalno
rastao, naročito posle borbi u kojima je izlazio kao pobednik.
Kali, mladi crnac iz plemena Va-Hima, širokih snažnih ramena,
dobroćudan, odan i veran Stašin i Nelin prijatelj. Mnogo im je
pomogao na putu do povratka u civilizaciju.
Mea, mlada crnkinja dugih i
tankih nogu, Nelina služavka, pošto je umrla dadilja Dina.
Gospodin Raulison, Nelin otac,
jedan od direktora društva Sueckog kanala, mnogo voli svoju
kćerkicu, pažljiv je i osećajan, tim više što je Nela ostala bez
majke. Za Božić poklanja joj ogromnog psa Sabu (na arapskom lav).
Gospodin Vladislav Tarkovski,
stariji inženjer istog društva, Stašin otac, ima epizodnu ulogu na
početku romana. Voli svog sina, ponosan je što je Staša uspešan u
svim oblastima, ali kritikuje sinovljevu sklonost ka samohvalivosti. Za gospodina
Raulisona vezala ga je, pored posla i zla sudbina - da su obojica
ostali bez supruga. To je bio i razlog što su se družili van posla.
Fatima, Smajinova žena, mlada
Sudanka, Mahdijeva rođaka, išla je potpuno otkrivenog lica; mrke
kože i prekrasnih, ali divljih i donekle opakih očiju. Javlja se u
uvodnom delu romana. Vidi se da je lukava i prepredena. Moli
gospodina Raulisona za pomoć, a tajno planira otmicu njegove
kćerkice.
Dina, Nelina dadilja, stara
crnkinja, slabovida, poslušna i odana do smrti.
Gospođa Olivije, Nelina
učiteljica, javlja se samo u uvodnom delu. Na put s decom nije
pošla jer ju je ujela škorpija, a nije ni bila voljna da udobnu
vilu u Port Saidu zameni za boravak pod šatorom.