tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Književnost

Stilske figure

Autor: Petar Jokić, nastavnik

Poređenje

Poređenje je osnovna i najčešća stilska figura. Poredi se nešto nepoznato sa opšte poznatim da bi se nepoznato učinilo poznatim širem krugu. Često se koristi u svakodnevnom razgovoru. Kad nekoga ko je bolestan govornik hoće slikovito da opiše kaže: Žut kao limun, žut kao vosak, crn kao zemlja; kad se hoće opisati neko iznenađenje, kaže se: udari kao grom iz vedra neba itd. Ovakva poređenja su banalna jer su izlizana od silne upotrebe. Da bi imalo umetničku vrednost treba da otkrije novu sliku: Pašću, umreću, duša mi gore, rastopiće me do bele zore ko grudu snega vrelo sunčanje. (Đ. Jakšić) Poređenje se sastoji iz tri člana: Prvi član - predmet koji se poredi (manje poznato), drugi član - poredbena kopula "kao" i treći član - predmet sa kojim se poredi (opšte poznat pojam). Poredbena kopula nije obavezna, čak su takva poređenja lepša: Fatima je strukom divota, oči su joj dvije zvijezde, lice joj je jutro rumeno, (P. P. Njegoš)

Metafora

Metafora je, ustvari, skraćeno poređenje. Izostavljeni su prva dva člana, a naglašen treći. Kad nekoga ko je brz hoćemo da slikovito pišemo, koristimo poređenja: brz kao zec, brz kao strela, brz kao munja, ali ako kažemo samo: munja, strela, zec, gradimo metafore. Deca u sitnim čarkama često koriste metafore: majmune jedan, slone, zmijo itd, a opet teško otkrivaju ovu figuru u umetničkim delima. Hajde da otkrijemo razliku između poređenja i metafore. U poređenju: Marko je brz kao zec, subjektu smo pripisali samo jednu zečiju osobinu - brzinu. Međutim, kad upotrebimo metaforu zec, ostavljamo mogućnost sagledavanja i drugih osobina ove ljupke životinje; zec nije samo brz nego i plašljiv, umiljat itd. Metafora je, kako je već rečeno, česta u svakodnevnom razgovoru. Zaljubljeni jedno drugo časte metaforama: šećeru, jagnje moje, srećo moja itd. Ovde treba biti osobito obazriv, jer, recimo, jagnje kad poraste bude ovan ili ovca, što priču vodi u drugi smer. Primeri za metaforu:Na moru burnom ljudskoga života prerano ja sam upoznao svet (V. Ilić) Nekoliko sitnih vatrica silazi joj niz lice i kaplje u krilo. (D. Ćosić)

Kontrast ili antiteza

Kontrast je stilska figura poređenja po suprotnosti da bi se istakle obe pojedinosti. Poznato je da nam neko niskog rasta uz visokog čoveka deluje još niži, da debeo čovek uz mršavog izgleda još deblje i obrnuto. Moj savet vam je da ovo imate u vidu kod biranja partnera za druženja; ružna devojka uz lepu, biće još ružnija, jer ovde ne važi ona narodna "S kim si - takav si" pošto lepota nije zarazna. Evo nekih primera za antitezu: "Ja bosiljak sejem, meni pelen niče" "Ja govorim, on govorit neće, ja se smijem, on se smijat neće, ja se hitam tunjom i naradžom, a on na me ni kamenom neće" (Narodna pesma) "Bolji su svoji i krševi goli, no cvjetna polja kud se tuđin kreće" (A. Šantić)

Metonimija

Metonimija je stilska figura kod koje veza između dva pojma nije ostvarena po sličnosti ili suprotnosti, nego po logičnoj zavisnosti. Na primer: kad kažemo kukavica umesto plašljivac, izvršili smo metaforičnu zamenu pojmova (on je plašljiv kao kukavica, on je kukavica). Međutim, kad kažemo: on živi od svojih deset prstiju umesto od svoga rada, izvršili smo metonoimijsku zamenu pojmova; upotrebili smo pojam sredstva kojim se vrši radnja da označimo pojam radnje. Između ta dva pojma stoji logička veza: svaka radnja vrši se nekim sredstvom. Primeri: "Kad ustane kuka i motika, biće Turkom po Mediji muka". Kuka i motika označavaju seljaka, tj. sredstvom se označava radnik. Pojeo je tanjir supe. Ovde se sudom označava zapremina, količina suda. Čitam Njegoša, tj. - čitam Njegoševa dela. "Od kolevke pa do groba", tj. - od rođenja do smrti itd.

Personifikacija

Personifikacija je stilska figura u kojoj se stvarima i apstraktnim pojmovima pridaju ljudske osobine. Najčešće se javlja u opisima prirode: Mesec pođe uz Moravu, zaviri u topoljake i sve do zore brčka po reci bele ruke. Morava šumi ljuteći se na ustave vodenica i po čitave noći kikoće se na mesec trčeći po sprudovima. (D. Ćosić) Veoma je slikovita kad se personificiraju apstraktni pojmovi: Sumnja se, naime, lako useli u glavu carskog policajca. Zapravo, ona se i ne useljava, jer je uvek u njoj i gotovo uvek budna, a kad malo pridrema, ona spava samo na jedno oko i jedno uvo... (I. Andrić)

Asonanca

Asonanca je stilska figura koja se zasniva na ponavljanju istog samoglasnika u stihu. Koristi se da bi pojačala zvučnost stiha i naglasila izražajnost pesničkog jezika. Na primer: "Pučina plava spava I zvone zvona bona". (A. Šantić Veče na školju)

Epitet

Epitet je reč (najčešće pridev) koja stoji uz imenicu i bliže je određuje, označavajući neku njenu osobinu. U gramatičkom pogledu to su atributi. Primeri: siromašan čovek, ljubazna osoba, lepa devojka, olovni oblaci. Ovaj poslednji epitet "olovni" prelazi u jednu drugu figuru - metaforu, jer, ustvari, predstavlja skraćeno poređenje: Oblaci su teški kao olovo = olovni oblaci. Ne tako retko epitet može biti i imenica, koja je, ustvari, poimeničeni pridev. Primeri: lepota devojka (lepa devojka), đul (ruža) bašta, spomen česma,div čovek itd. Pod uticajem engleskog jezika danas je ovakvih epiteta sve više: internet kafe, plazma televizor, kolor televizor, kontakt program, biser ogrlica (umesto ispravnog biserna ogrlica) itd. Pored prideva i imenica epiteti su i prilozi uz glagole. Primeri: stidljivo pitati, gromoglasno pričati, tiho besediti, silno zapinjati itd. Stalni epiteti: Ovim pojmom označavamo epitete u narodnoj književnosti, jer se uvek ponavljaju čak i onda kad očito ne označavaju pravu osobinu. Tako, recimo: ljuba je vjerna i onda kad se iz stihova vidi da je neverna, grlo je bijelo i kod crnog Arapina, njegove su ruse (plave) kose; britka sablja, teška topuzina, koplje ubojito itd.

A kad čula Anđelija mlada,

Bolje skače na noge lagane

I pošeta malo naprijeda,

Polu britke uzimala ćorde,

Uvija je svilenim jaglukom,

Da bijele ne nagrdi ruke,

Pa evo je k dva dobra junaka. /p>

Uvija se okolo junaka,

Ne udara da od Boga nađe!

Ne udara silna Blagajliju,

Nego bana, svoga gospodara,

Udari ga po desnu ramenu,

Nagrdi mu u ramenu ruku.

A zaviče Strahiniću bane:

„Anđe moja, da od Boga nađeš! ("Banović Strahinja")

Alegorija

Alegorija je kazivanje u zavijenoj formi, slici sačinjenoj od niz metafora. Česta je u usmenoj (narodnoj) književnosti, a nije retka ni u pisanoj (umetničkoj) literaturi. Meni, lično, bolje su i slikovitije one iz narodne književnosti. Kad je vojvoda Gojko u pesmi "Zidanje Skadra" ugledao svoju ženu, znajući da će biti živa u grad sazidana, plače. Mlada Gojkovica ga pita:

"Što je tebe, dobri gospodaru,

Te ti roniš suze od obraza?"

Al' govori Mrnjavčević Gojko

"Zlo je moja vijerenice ljubo!

Imao sam od zlata jabuku,

Pa mi danas pade u Bojanu,

Te je žalim, pregoret' ne mogu!"

Ne sjeća se tanana nevjesta,

No besjedi svome gospodaru:

"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,

A salićeš i bolju jabuku!"

Tad junaku grđe žao bilo,

Pa na stranu odvratio glavu,

Ne šće više ni gledati ljubu;

Gojkovica nije otkrila alegorično obraćanje svog supruga i u zlatnoj jabuci sebe prepoznala. Međutim, žena Janković Stojana, shvata alegoričnu poruku. Junak se posle devet godina vraća kući iz ropstva i na dvoru zatiče ženine svatove. Za razliku od Odiseja, koji je prosioce pobio, Stojan je mnogo humaniji:

"Braćo moja, kićeni svatovi,

je li testir malo popjevati?"

Govore mu kićani svatovi:

"Jeste testir, delijo neznana!

Jeste testir, a da zašto nije?"

Kliče Stojan tanko glasovito:

Vila gnjezdo tica lastavica,

vila ga je za devet godina,

a jutros ga poče da razvija;

doleti joj siv-zelen sokole

od stolice cara čestitoga, /b>

pa joj ne da gnjezdo da razvija.

Tom se svati ništa ne sjećaju,

dosjeti se ljuba Stojanova,

otpusti se od ručna djevera,

brzo ode na gornje čardake

pa doziva seju Stojanovu:

Podebljani stihovi - primeri su za alegoriju.

Objašnjenje: niz metafora čine alegoriju: gnjezdo = dom, brak; tica lastavica = Stojanova supruga; siv-zelen soko = Stojan.

Hiperbola

Hiperbola je preuveličavanje osobine predmeta ili intenziteta radnje. Vrlo česta u književnosti, ali i u svakodnevnom razgovoru. Kad su roditelji ljuti zbog nestašluka dece kažu: Ima da budeš manji od makovog zrna, ili: Sto puta sam ti rekao da to ne radiš. I odmah vidimo da je nemoguće biti manji od makovog zrna, a ono "sto puta", ustvari, je samo nekoliko puta. Tako Kosančić Ivan posle uhođenja turske vojske koristi hiperbole da naglasi veličinu neprijatelja:

"Svi mi da se u so pretvorimo,

ne bi Turkom ručak osolili."

---

Da iz neba plaha kiša padne,

Niđe ne bi na zemljicu pala.

Već na dobre konje i junake. (narodna pesma)

Suzama je zamutila more, a jaukom ustavila šajke. (narodna pesma); Kad je viđeh đe se smije mlada, svijet mi se oko glave vrti. (Njegoš, Gorski vijenac)

Paradoks:

Paradoksom se naziva misao koja na prvi pogled izgleda protivrečna, a koja je, ustvari, duboko tačna i istinita. Kad su svetskog fizičara Ajnštajna zapitali šta misli o trećem svetskom ratu u kome bi se upotrebilo atomsko oružje, on je odgovorio: "O tome ratu ja ne bih znao šta da kažem, ali za četvrti svetski rat znam da bi se vodio - strelama i kopljima". Ovde na prvi pogled izjava izgleda protivrečna. Ako ljudi stalno napreduju u tehnici, očekivalo bi se da bi se četvrti svetski rat vodio još savršenijim oružjem. Međutim, posle nuklearnog rata, ljudi bi toliko uništili svoju civilizaciju da bi morali početi novi život kao divljaci.

Šta je ironija

Kad rečima dajemo suprotan smisao od njihovog osnovnog znaćenja to se zove ironija.

U govoru ironičan izraz se posebno naglašava, a u pisanju stavlja pod navodnike da bi slušalac ili čitalac razumeo da mislimo suprotno od onog što kažemo. Tako, recimo za nekog lažljivca i kradljivca ironično možemo reći: - Znam čoveka, on je "prava poštenjačina"

U Gorskom vijencu pop Mićo jedva sriče slova. Knez Janko ironično veli:

"Lijepo li ova sablja čita,

divno li nas danas razgovara!

Amana ti đe nauči tako,

ko da su te u Mljetke šiljali!"

Sarkazam

Kad je ironija naročito zajedljiva i uvredljiva, ona prelazi u sarkazam.

U epu Smrt Smail-age Čengića gladna raja vapi za hlebom, a Smail-aga joj sarkastično odgovara:

"Čekaj, krstu, dokle s neba

noć večeras pane tiha,

pečenja ću mješto hljeba!"

- misleći na mučenje. Naime, jedna od muka za hrišćane bila je da čoveka obese za noge, a ispod njega naloži se vatra na kojoj se dimi i živ peče.

Onomatopeja

Jedna je od najstarijih figura. To je podražavanje glasova u prirodi. Na primer: vetar huji, voda žubori, lasta cvrkuće, slanina se čvari, vo muče, mačka mijauče.

Simbol:

Kad ime nekog konkretnog predmeta postane oznaka za neki apstraktan pojam ili grupu pojmova, onda se takva reč naziva SIMBOLOM. Na primer: Gavran je simbol nesreće, golub - nevinosti, krst- hrišćanstva, polumesec- islama, srp i čekić - komunizma. Soko kao simbol viteštva, junaštva metaforskog je karaktera jer je nastao prema vezi po sličnosti: neustrašiv kao soko. Gavran kao simbol nesreće jednim delom je metonimskog karaktera: on je crn, a crninom se označava nesreća. Ponekad cela pesma ili pripovetka može biti simbolična. Tako pesma Vojislava Ilića Grm simbolično označava usamljenika, ponosita i postojana čoveka. Pesma Morska vrba Jovana Dučića takođe označava usamljena i tužna čoveka.

Aluzija

Aluzija je stilska figura koja posredno upućuje (aludira) na neki događaj iz mitologije, neku istorijsku ili političku situaciju, književni lik, ili delo. Za njeno razumevanje potrebno je poznavanje određenih činjenica. U "Gorskom vijencu" vladika Danilo u pismu Selim-veziru aludira, pa kaže: Ja se sjećam što si reći htio: Tragovi su mnogi do pećine. To je aluzija na basnu Lav i lisica. Lisica nije htela ući u pećinu kod lava pošto je znala da će je pojesti, jer je videla da tragovi vode do pećine, ali ne vode iz nje.

 

 

CONTACT