tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Deca pišu

Štaka

Autor: JELENA Baćanović VIII/5

Hodam ulicom. Posmatram ljude i vozila. Topli sunčev zrak u smiraj leta mami osmehe na licima prolaznika. Odjednom otkrivam pojedinost koja kvari ovu lepu sliku. Sakat, stari prosjak ispred zgrade u prometnoj ulici sedi na prljavom poderanom ćebetu. Pred njim kapa s nekoliko dinara i drvena štaka. Neumiveno lice uronulo u zapuštenu bradu, a pogled mu odlutao mimo prolaznika u daljinu. Ćuti. Ne ište pare. Ne kuka, ne mrda se. Ne vidi nas. Verovatno u sećanju, kao dečak sa vršnjacima na nekom poljančetu juri za loptom, ili... Razmišljam o njemu i nama. Tako stignem do parka. Onda, skoro trčećim korakom vratim se zgradi u prometnoj ulici. Starac i štaka na istom mestu kao spomenik. Zastanem. Turim ruku u džep, vadim deo svog džeparca i novac lagano spustim u kapu. Devojka u prolazu učini isto. U tom trenutku kip ožive. Starac me pogleda, a u njegovim očima beše neizrecive zahvalnosti. Osetih kako mi u obraze buknu krv. U grlu mi se sklupčaše neizgovorene reči. Okretoh se i pođoh. Malo srećna - malo tužna.

Pozdrav proleću

  • Procvetalo sve je:
  • Visibabe rastu;
  • Staro gnezdo čeka
  • Svoju malu lastu.
  • Pozdravimo proleće,
  • Ptičice i cveće.
Kristina Milošević V/5

I priroda se sa mnom raduje

  • I priroda se sa mnom raduje.
  • Veseo dan mi daruje.
  • I Vedro nebo puno ptica
  • Dotiče osmeh mog lica.
  • Moja sreća posta još veća
  • Kad ugledah polje divnog cveća.
  • Ništa od ovog nije mašta
  • Jer priroda stvarno može svašta.
Jovan Babić V/4

Romale, romali

Autor: JOVANA TOMIĆ VI5

Kažu mnogi da je smeh zdrav. Ali mi to ponekad uzimamo zdravo za gotovo, pa pomalo i preteramo. Bio je ponedeljak, a mi smo imali čas fizike i naravno, dogovorenu pismenu vežbu. Radili smo predano i ozbiljnih lica. U učionici se čulo samo naše disanje i šuštanje listova dnevnika koje je nastavnica prevrtala. Niko u tom trenutku nije obraćao pažnju na svet s druge strane prozora. Tamo je život bujao i prelivao se; trava se zelenila i blago njihala na povetarcu; krošnje visokih borova se ponosno uzdizale; po granama vešto je skakala mala hitra veverica;nebo se rascvetalo, a zlatno ogledalo sunca razbilo se i rasulo svuda po njemu. Ipak ostali smo nemi i jedino što nam je bilo u pameti – bila je pismena vežba. Na licu nastavnice nazirao se smešak zadovoljstva što smo tako mirni. Ali, moralo je sve to nešto da pokvari. Prvo su se čuli tihi glasovi petaka. Nastalo je i kod nas koškanje i probudila se radoznalost za to što se tamo dešava, a mi propuštamo. Samo trenutak kasnije hodnikom je promarširao Miloš Knežević, čuveni Palačinjak, imitirajući Anu Nikolić s pesmom Romale, romali. Odjednom svi smo prsnuli u glasan smeh. Čak se i nastavnica nasmejala. Čas se završio, a mi smo se i dalje smejali i pevali : Romale, romali.

Priroda je progovorila

  • Dugo se polje zeleni;
  • U polju cvetak šareni.
  • Kraj njega potočić žubori,
  • Žuborom govori:
  • Cvetiću, tužan ne bio,
  • Zašto si se tako savio?
  • Tako mi tužno mirišeš.
  • A šuštiš kao da izdišeš.
  • Uzmem vode s potoka.
  • Zalijem cvetak šareni.
  • On glavu diže,
  • I zahvali se meni.
Jelena Milić V/4

 

CONTACT