tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Prokleta avlija

Tabanović

Autor: Ivo Andrić

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Mesto radnje: Carigradski zatvor.

Vreme radnje: Nije definisano, ali po opisanim zbivanjima da se naslutiti da je kraj 18-og i početak 19-og veka.

Tema: Kako je fra-Petar video i doživeo carigradski zatvor pred raspad osmanske imperije.

Ideja (poruka): Njegoš bi rekao: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom". Ili, ona narodna: "Nije težak zatvor, nego zatvorenici."

Fabula:

Inventar

Andrić u uvodu priče slika zimu sa posebnim akcentom na dubok sneg koji je izmenio krajolik, pa se malo groblje gotovo sakrilo; vide se još nejasni tragovi uske staze od pogrebne povorke koja je ispratila fra-Petra. Tragovi ilovače oko sveže humke asociraju na ranu u snežnoj belini. U nekoliko crta pisac daje grub portret pokojnika. Izdvaja dve njegove karakterne osobine: strasno je trošio manastirski novac za kupovinu raznog alata, a umeo je zanimljivo da priča o svom boravku u Prokletoj avliji gde je ni kriv, ni dužan dospeo, kao i mnogi drugi. Još nekoliko škrtih rečenica istrgnutih iz dijaloga fratara Mije Josića i mlađeg fra-Rastislava dok popisuju zaostavštinu pokojnog fra-Petra, koji je, ustvari, narator daljeg toka zbivanja.

Fra-Petrova ispovest

Deposito, kako su mornari raznih narodnosti nazivali varošicu zatvorenika i stražara, poznatiju kao Prokleta avlija, mesto je gde dolazi i prolazi sve što se svakodnevno pritvara i hapsi u Carigradu. Kriv ili nevin carigradskoj policiji je svejedno. Oni smatraju da je lakše iz Proklete avlije nevina čoveka pustiti, nego za krivcem tragati. Tako se Avlija puni i prazni. U njoj ima sitnih i krupnih prestupnika, "od dečaka koji je ukrao grozd ili smokvu do svetskih varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđnih, maloumnih i izgubljenih, ili omaškom dovedenih iz Carigrada i iz cele zemlje." Sledi faktografski opis raznih prestupnika od ubica, te mučenika svih vrsta do političkih zatvorenika. Nakon toga pisac slika samu Avliju. Petnaestak prizemnih i jednospratnih zgrada povezane su visokim zidom. U dvorištu nepravilnog oblika dva kržljava drveta, nešto kaldrme oko zgrade gde su stražari; sve ostalo je gola zemlja jer trava ne stigne da poraste od silnog gaženja stanovnika ove neobične varošice. Da upotpuni dekor ove svojevrsne pozornice, Andrić bojama dodaje zvučne efekte što ih vikom, pesmom, jaucima i psovkama stvaraju zatočenici, a zatim i neprijatni miris truleži koji donosi nezdravi južni vetar sa obližnjeg mora. Opšta slika meteži i sučeljenih suprotnosti navodi na zaključak da bi ovde normalan čovek posle izvesnog vremena morao da poludi. E, baš tu doveden je naš junak sa početka priče: fra-Petar. Nekako ubrzo po njegovom dolasku u Carigrad policija je uhvatila jedno pismo upućeno austrijskom internunciju. U pismu se opširno govorilo o stanju crkve u Albaniji, o progonu sveštenika i vernika. Kako u to vreme osim fra-Petra drugih fratara u Carigradu nije bilo, policija je uhvatila njega. O tom vremenu često je fra-Petar pričao mlađim fratarima sve do smrti. Iz galerije likova na pozorište Proklete avlije fra-Petar prvo dovodi izvesnog Zaima. "To je omalen i pognut čovek bojažljiva izgleda, koji govori tiho, ali sigurno i oduševljeno"... Radi se o običnom lažovu koji je bajagi proputovao pola sveta, ženio se nebrojeno puta da tačno ni sam ne zna (jer uvek izmišlja). Sa nekim od tih svojih žena usrećio se, dok su ga druge odvodile na stramputicu. Traži skupinu zatvorenika i počinje priču. Nekim je dosadan jer se ponavlja. Neki poput atlete dobace: "Ah, šta tu žena, žena! Kad ugasiš sveću, svaka je jednaka." Kad neko iz grupe slušalaca dobaci: "Što ti nisi najurio tog svog otrova, nego da ti bežiš"... - Zaimaga se pravda, a onaj će ti opet: "Ah, šta! Najurio bih ja nju, pa sve da joj je sunce među nogama, a mesec na trbuhu." Priča Zaim tako dok se društvo ne raziđe, a onda traži novu publiku. Naravno, i on je u Prokletoj avliji "ni kriv, ni dužan", a zapravo uhvaćen je više puta da rastura lažan novac. Iza Zaima, fra-Petar na pozornicu postavlja upravnika ove čudne i strašne ustanove - Latifagu, zvanog Karađoz. Taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime. Pod tim imenom je poznat i van zidina Proklete avlije, i svojim izgledom i osobinama je njeno oličenje. Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi. Oženio se u zrelim godinama i dobio jedino dete sina. Dete je do četrnaeste godine bilo bistro i volelo knjigu kao i otac, ali se posle izopačilo i uhvatilo lošeg društva. Promenio se i fizički. Naglo se raskrupnjao i ugojio. počeo se družiti sa kockarima, pijancima i pušačima opijuma, pa je dospeo i u zatvor. Zahvaljujući prijateljstvu sa upravnikom policije, otac ga je izbavio. A onda je upravnik predložio da je za mladića najbolje da ga uzme u svoju službu. Tako je Latifaga postao policajac. Malo-pomalo momak je postao uzoran stambolski policajac, pre svega zahvaljujući činjenici da je dobro poznavao prestupnike. Nemilosrdno se okomio na svoje bivše "drugare". Snalažljiv i uspešan u svom poslu da preko doušnika otkrije krupnije prestupnike za desetak godina dogurao je do zamenika upravnika Avlije. Kad je stari upravnik umro zbog srčane kapi, Latifaga je bio jedino moguće rešenje. Kad je njegov otac umro za vreme prve godine vladavine u Avliji, Karađoz je prodao lepu očinsku kuću i kupio manje u blizini Proklete avlije. Samo njemu znanim puteljcima iznenada bi se pojavio u "prihvatilištu" i isto tako iznenada nestajao tako da ni stražari, ni zatvorenici nisu znali kad ih i da li ih tajno posmatra. Od početka Karađoz je "radio iznutra". Poznavao je dobro zatvorenike, a još bolje stražare. Po svom načinu rada bio je mnogo gori od prethodnih upravnika, a ponekad bolji i čovečniji. "Šta je? Ti još ovde čmavaš? Phi! Nego dede, kako je ono bilo?" Tako je počinjao razgovor, ali se ishod nikad nije mogao naslutiti. "Šta veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš sada, pobogu čoveče. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, još sam mogao da te pustim, jer ovde krivih ima mnogo. Svi su krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato te ne mogu pustiti." Desi se da nekad rodbina bogatog mladića, koji je uhvaćen zajedno sa svojim rđavim društvom, dođe da moli Karađoza da ga pusti, jer je nevin. A on izmeni izgled lica i učtivo se obrati moliocima: - Jeste li vi rekli onima koji su ga uhapsili da je nevin? - Jesmo, dakako da smo rekli, ali... - E, to ste pogrešili. Phi, phi, phiii! To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine, a puštaju krive... Ali Karađoz će već sutradan prelazeći Avliju sresti onog prvog "nevinog" i nastaviti razgovor od pre tri nedelje: - Phi! Šta ti misliš, dokle ćeš ovde da smrdiš?...Kupi prnje i da te moje oči više ne vide. U prvi mah nesrećnik skamenjen od iznenađenja, prikupi snagu i brzo klisne iz Avlije, ostavljajući "prnje" da se zatvorenici i čuvari otimaju o njih. Fra-Petar je često i mnogo pričao o Karađozu, uvek sa pomešanim osećanjem ogorčenja, ali i nehotičnog divljenja sve u želji da rečima što bolje prikaže lik tog čudovišta. Često se o Karađozu rasprava vodila i u samom Stambolu zbog pritužbi viđenijih i imućnijih ljudi, ali je on uprkos svemu ostajao, jer je kao takav bio neophodan carevini. "Sav taj prestonički svet poroka i nerada smatrao je Karađoza svojim; on je bio njihov "krmak", "stenica i krvopija", "pas i pasji sin", ali njihov."

Iza kulisa

- Nije težak zatvor, kaže narod, nego zatvorenici! Ovo zna i fra-Petar, pa je prvih dana, koji su u svakoj novoj sredini - najteži, a kamoli u zatvoru, potražio skriven kutak iza srušenog odžaka prostrane ćelije. Tu su već bila dva bogobojažljiva Bugarina. Bez mnogo reči odobrili su prisustvo čoveka iz Bosne u građanskom odelu. Fra-Petar je po njihovom izgledu zaključio da su imućni ljudi, i da su "prolaznici" kao i on. Ni sa kim se nisu družili, a čudili su se što takav čovek, kao što je bio fra-Petar, prilazi raznim skupinama da sluša razgovor. Posle nekoliko dana u njihovo boravište stigao je novajlija, mlad čovek, bledunjavog, podbulog lica, lepo odeven. Bugari su izmenjali poglede međusobno, a onda sa fra-Petrom. Strelovit nemi izraz negodovanja, jer pridošlica je bio Turčin. Ispostavilo se, pak, da on nije ohol, ni odbojan kao što bi mogao biti. Zvao se ĆAMIL. Za razliku od ćutljivih Bugara, Ćamil efendija bio je sušta suprotnost, što je fra-Petra ornog na pričanje - obradovalo. Družili su se i van ćelije u dvorištu. Imali su mnogo zajedničkih tema, osim knjige, jer čitali su različitu literaturu. Posebno osveženje za fra-Petra bila je činjenica da su obojica govorili italijanski. Međutim, ako se njihov dijalog bolje prostudira, dođe se do zaključka da je pričao fra-Petar, a Ćamil efendija njegove tvrdnje odobravao sa "da, da". Ovo prijatno druženje prekinuto je kad su Ćamil efendiju, na intervenciju viših vlasti, stražari odveli u mnogo bolju ćeliju u zgradi gde su stanovali čuvari. Fra-Petar je bio neveseo, pogotovo kad im u svitanje narednog jutra stiže nov zatvorenik. Bio je to mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne kovrdžave kose. Izvinjavao se brzo i mnogo, kaže, ne bi hteo da smeta, ali se morao skloniti od lupeža među bolje ljude. Zvao se Haim, a bio je Jevrejin iz Smirne. Atmosfera se razvedri kad pomenu Ćamil efendiju. Tad laknu i Bugarima, a fra-Petar navali na došljaka da priča o Ćamil efendiji.

Ćamil efendija

Ćamil je sin Grkinje i Turčina, pričao je Haim, ističući čudesnu lepotu žene. I baš kao u narodnoj baladi "Ženidba Milića barjaktara" i ovde se javlja motiv "urokljive" lepote da odgonetne zlu sudbinu ne samo ove žene, nego i njene dece. "Udali su je u sedamnaestoj godini za Grka, teškog bogataša. Imali su samo jedno dete, žensko. Kad je devojčici bilo osam godina, bogati Grk je naprasno umro." Njegovi rođaci su hteli da prevare mladu udovicu i zakinu što više od imetka. Otputovala je čak u Atinu da spasi nešto imovine. Dok se brodom vraćala, naprečac joj umre i ćerka. Mornari, zbog sujeverja i nekih propisa, tajno u more bace kovčeg sa mrtvom devojčicom, a majci, koja je insistirala da dete sahrani, daju drugi kovčeg napunjen nekim stvarima. Grkinja je obavila sahranu, dugo tugovala za detetom i svakodnevno obilazila grob. I tek što je počela da pomalo zaboravlja svoj gubitak, dozna istinu. Nesrećna žena je tek sad gotovo izludela od žalosti. Htela je da se baci u more za ćerkom, pa su morali da je zatvaraju. Ogorčena na svoje rođake i sunarodnike, odbila je mnoge prosioce i posle nekoliko godina udala se na opšte iznenađenje za bogatog od nje puno starijeg Turčina Tahirpašu "A brak mlade Grkinje sa šezdesetogodišnjakom pašom" bio je, pored svih kletvi grčkih žena i popova, ne samo srećan, nego i plodan. Za prve dve godine rodilo im se dvoje dece, prvo ćerka, pa sin." Ruku na srce, u ovom navodu ima mnogo ironije kad se zna da im je ćerka umrla u petoj godini, a dve godine kasnije smrt došla kao izbavljenje za majku i da je Ćamil, kako narod kaže, pomutio razum. Ćamil je, priča Haim, bio lep (na majku) i pametan i dobro razvijen, prvi plivač među drugovima i pobednik u svim rvanjima. Ali, vrlo rano je zapostavio igre i druženje sa vršnjacima, i okrenuo se knjizi i nauci i u tom opredeljenju dobio očevu podršku.Posle smrti starog Tahir-paše, nuđeno mu je da se spremi za državnu službu, ali je on odbijao. Iako u početku mnogo nije mario za žene, zaljubio se u lepu mladu Grkinju, kao Aleksa Šantić u Eminu, smo je ovde ljubav bila uzvraćena. I nesrećni mladić hteo je da je uzme za ženu kao što je njegov otac uzeo njegovu majku. Međutim, roditelji su bili protiv, a podržavala ih je cela grčka opština, jer im je izgledalo da i mrtav Tahir-paša otima i drugu Grkinju. Devojku su na silu udali za Grka izvan Smirne (Izmira). Posle toga Ćamil je dve godine proveo na studijama u Carigradu. Kad se vratio, izgledao je starije nego što jeste. Sa 24 godine bio je mlad i bogat osobenjak. Putovao je u Egipat i na ostrvo Rod. Družio se samo sa ljudima od nauke bez obzira koje su vere i porekla. A po Smirni su počele da kruže glasine da su Tahirpašinom sinu knjige udarile u glavu.

Ćamilovo alter ego

Kad je u društvu otmenih mladića na jednoj terasi neko pomenuo Ćamila, jedan njegov drug je rekao da Ćamil do u sitnice proučava vreme Bajazita II, naročito život Džem-sultana i da je zbog toga putovao u Egipat, na Rod i da se sprema da putuje u Italiju i Francusku. Devojke su pitale ko je taj Džem-sultan, a taj mladić je objasnio da je to Bajazitov brat koji je u borbi za presto izgubio i pobegao na Rod i predao se hrišćanskim vitezovima. Posle toga hrišćanski vladari su ga držali u ropstvu i koristili ga protiv osmanske carevine. Tamo je i umro, a Bajazit je telo preneo i sahranio u Brusi. Tad se u razgovor umešao jedan vetropir i rekao da se Ćamil posle svoje nesrećne ljubavi prema lepoj Grkinji, isto tako nesrećno zaljubio u istoriju. "On je potajni Džem." Tako se i ponaša prema svemu oko sebe, pa ga bivši drugovi u razgovorima sa podsmehom i žaljenjem nazivaju Džem-sultan. Ova sprdnja u nešto izmenjenoj formi dopre i do ušiju izmirskog valije, koji je bio revnosan činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek. Iako se radilo o dalekoj prošlosti, sama činjenica da i sadašnji sultan ima brata kog je proglasio maloumnim i drži u zatočeništvu, bila je dovoljno jak razlog za Ćamilovo hapšenje. Uzalud je izmirski kadija pokušao da objasni valiji da je reč o istoriji, da je momak "bez poroka, da svojim načinom života može poslužiti kao primer dobrog mladića i pravog muslimana, da je zbog nesrećne ljubavi pao u neki zanos i melanholiju i sav se predao nauci i knjizi, a ako je u tom možda preterao, da na to treba gledati pre kao na bolest, nego kao na neko rđavo i zlonamerno delo"...

Haimova paranoja, povratak Ćamila

Fra-Petar je opet obilazio dvorište u nadi da će sresti Ćamila. S vremena na vreme prilazio mu je Haim, koji je već bio napustio njihovo zajedničko boravište i sklonio se na još skrovitije mesto. Fra-Petru je u poverenju objasnio da je to učinio jer sumnja da su Bugari špijuni. Fra-Petar se nasmejao, jer su se Bugarski trgovci, takođe borili sa sopstvenim strahovima. Haim se malo umirio, ali bi ubrzo potom šaputao o drugom šijunu. - Prođi se, Hajmo, toga i ne govori to nikom. - Znate. ja to samo vama. - Ama nemoj nikom, pa ni meni, branio se fra-Petar. Međutim, nije vredelo, Haim bi priznavao da se prevario za tog i tog, ali je i dalje nalazio nove špijune. Prošla su dva dana, a od Ćamila ni traga. Za Haima je to bilo normalno, jer je znao da dok ispitivanje zatvorenika traje, ne puštaju ga van ćelije. I bio je u pravu. Jednog jutra, dok je fra-Petar prvo slušao prepirku nekih kockara, a potom i Zaimovo brbljanje o ženama kakve su Jermenke, što se ne peru nedelju dana, ili Čečenke, koje jednog sagovornika podsećaju na letnji dan, pojavi se Ćamil. "Mladić je bio primetno smršao, kao isceđen. Tamni kolutovi oko očiju jači, a lice sitnije, sa nekim tankim i lepršavim osmehom koji kao da ga obasjava odnekud spolja i daje mu izraz lake zbunjenosti. " I razgovor poteče između neobičnih prijatelja: Turčina iz Smirne i hrišćanina iz Bosne. Samo ovog puta, pričao je i Ćamil, doduše, ništa drugo do istoriju Džem-sultana.

Džem-sultan

Ćamilova priča o Džem-sultanu, iako sa više pojedinosti, za današnjeg čitaoca je čist gubitak dragocenog vremena, jer to je već treće ponavljanje, pa ako je i od nobelovca - mnogo je. To je, ustvari, drevna priča o dva brata koji se međusobno bore za prestiž - od biblijskih Avelja i Kaina do evo ovde Bajazita II i Džema. Jedina novost ovog epskog ponavljanja je poreklo zavađene braće. Bajazit II rodio se dok im je otac Mehmed II bio samo prestolonaslednik, od majke ropkinje, a Džem je rođen kad je otac već postao sultan od majke knjeginje iz Srbije. "Bajazit je bio crnomanjast, visok, malo pognut, sabran i ćutljiv, a Džem krupan, plav i snažan, plahovit i nemiran. .. Pored toga bio je dobar plivač, atlet i lovac... Znao je grčki i čitao italijanski." Kad je došlo do sukoba među njima Bajazit je imao 34, a Džem deset godina manje. U trci za upražnjeno mesto na prestolu Bajazit je bio brži i veštiji, i pobedio uprkos činjenici da je Džem imao više pristalica. I da skratimo: Posle poraza Džem beži u Egipat sa majkom i otud organizuje nov pohod, bez uspeha. Zatim se predaje hrišćanskim vitezovima na ostrvu Rod. Odatle, protiv svoje volje prebačen je u Rim, Francuska, ponovo Italija (Napulj) gde se razboleva i za nekoliko dana umire. Bilo je sumnje da ga je Rodrigo Bordžija, poznat kao papa pod imenom Aleksandar VI.

Dva zavađena sveta

Za fra-Petra Ćamilova priča o Džem-sultanu figurativno rečeno svodi se na dva zaraćena sveta "između kojih nema i ne može biti dodira, ni mogućnosti sporazuma." Između ta dva sveta stoji Džem u zavadi sa oba. Carev sin, carev brat, car i sam po svom ubeđenju najnesrećniji je čovek na svetu. Prevaren i izdan i odvojen od svojih i od prijatelja. Ono što je fra-Petra začudilo jeste činjenica da je Ćamil priču o Džemu sve češće nastavljao da priča u prvom licu jednine, kao da priča svoje doživljaje. Kanio se više puta da ga vrati u stvarnost, u svet razuma, ali bi na kraju odustajao. I kad je konačno odlučio da to pričanje u prvom licu prekine, Ćamil se nije pojavio, ni drugi, ni teći dan. Paranoik Haim, koji je u Avliji bio neka vrsta "radio Mileve" došao je oko podne i rekao da se sa Ćamilom "desilo nešto što ne valja".

Nestanak Ćamila

Te noći u Ćamilovu ćeliju su došla dva policajca: jedan debeli, a drugi mršavi i gluplji. Ispitivanje je započeo debeljko i rekao da je prvo saslušanje formalnost, a da sad treba da se sazna prava istina. Na pitanje za koga je Ćamil efendija sakupljao podatke o Džem-sultanu, i do u sitnice razrađivao način na koji se ostvaruje plan o pobuni protiv zakonitog vladara, Ćamil je odgovorio: - Za sebe, ni za kog drugog. I što se Ćamil trudio da dokaže kako u tome nema nikakve zle namere, toliko su policajci više navaljivali, naročito onaj gluplji. I Ćamil je priznao da je istovetan sa Džem-sultanom. - Ja sam to! rekao je još jednom tihim glasom i spustio se na stolicu. Kad se mršavi policajac usudio da stavi ruku na Ćamilovo rame, nastala je tuča. U gužvi je oboren momak zajedno sa svetiljkom koju je držao, i kad je uspeo da se izvuče iz ludog klupka, istrčao je napolje i uzbunio ceo čardak. Od tog momka se i doznalo za događaj u Ćamilovoj ćeliji.

Sve sam ludak

Haim je i ovog puta predvideo dva moguća ishoda Ćamilovog nestanka: Ako je u tuči on dobio batine, biće prebačen Timarhanu gde se zatvaraju duševno oboleli. Međutim, ako su policajci iskrvavili (a izgleda da je tako), onda su ga ubili i biće sahranjen u grobu sa belim kamenom bez potpisa. Fra-Petar su uplašio da će on ići na saslušanje zbog druženja sa Ćamilom, ali posle dva-tri dana bi jasno da od toga nema ništa. Bilo mu je dosadno bez Ćamila jer mogao je jedino da sluša Zaimove priče o ženama, pa je od stražara tražio da nešto radi, da popravi mlin za kafu ili sat, ali i sam je uvideo koliko je "istrčao" kad mu jedan od stražara reče: - Ono biva da neki nabavi krišom turpiju, ili dlijeto, kako bi lakše odavde izašao, ali da ih mi sami nekom dajemo, to ne biva." Kasnije bi fra-Petar u prvoj fazi ludila kroz dim od cigare sretao Ćamila i sa njim dugo, kao s priviđenjem, razgovarao, a onda se naglo vraćao u stvarnost i shvatao da je sam. Jednog dana pustiše i onih dvojicu bugarskih trgovaca kući, i oni mu na rastanku poželeše istu sreću. I zaista drugog jutra dok se zora i nebo iznad Carigrada kupalo u raskošnoj lepoti od mladog zatvorenika iz kola koje se oko njega vrzmalo, dobi ceduljicu gde je na turskom pisalo da će uskoro biti slobodan. Istina da su ga narednog jutra prozvali, ali to nije bio odlazak u slobodu, nego progonstvo u Akru.

Ipak ima i pametnih

Tamo je upoznao jednog debeljušnog hrišćanina, obrijane glave koji je tako uspešno imitirao Karađoza da su se svi grohotom smejali. Bio je politički zatvorenik i mnogo pametniji no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Šali se, šali, a onda sedne uz fra-Petra i kaže: - Ah, dobar je, dobar Karađoz. - Kako dobar, jadna mu dobrota! - kaže fra-Petar. - Ne, ne to je pravi čojek na pravom mjestu u današnje vrijeme, i onda šapatom dodaje: "Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati."

Epilog

Osam meseci ostao je fra-Petar u Akri. I tek tada je na zauzimanje svojih fratara i nekih uglednih Turaka pušten i vratio se u Bosnu. "I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka".

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu - ovde

 

Prokleta avlija - likovi -ovde

 

 

CONTACT